Braniteljska prava ili propaganda?

Budući da je Domovinski rat još uvijek u jednu ruku tabu tema, za početak želim naglasiti da mi nije u cilju omalovažavati ulogu branitelja i prošlost stvaranja Republike Hrvatske. Svi smo zahvalni i sretni što danas imamo samostalnost i suverenitet, od moje obitelji koja je proživjela rat, do mene koja sam imala tu sreću da mi se sudbina nasmiješi i da se rodim u poslijeratno vrijeme.

Međutim, potreba o pisanju ovog bloga/kolumne probuđena je zbog svakodnevnog pozivanja medijski izloženih ličnosti na branitelje i njihove obitelji. Hrvatski su branitelji većinom bili mladi ljudi koji su u to vrijeme trebali biti na fakultetima, razmišljati o učenju i karijeri, osobnom rastu i razvoju na poslovnom i privatnom polju, a ne o spašavanju vlastitih života i domova.

Razumijem da je braniteljima potrebna psihološka pomoć kako bi se kvalitetno ojačali, ali i riješili stresa uzrokovanoga ratom, kako bi im se pružila prilika da sada iskoriste vrijeme za učenje i profesionalnu izgradnju. Sve akcije pomoći bilo psihološke ili materijalne naravi, kako bi se braniteljima koji su rat završili nepripremljeni za svakodnevnicu pomoglo u životu, više su nego potrebne i zaista bismo ih svi trebali podržati. Na stranicama Ministarstva hrvatskih branitelja, jasno su naznačene točke u kojima se braniteljima pomaže i izlazi ususret (https://branitelji.gov.hr/o-ministarstvu/ustrojstvo/uprava-za-hrvatske-branitelje-iz-domovinskoga-rata-i-clanove-njihovih-obitelji/866 ). Sve od navedenoga je uistinu pohvalno i hvalevrijedno kao znak poštovanja i zahvalnosti, ali je veliki problem što su te točke više mrtvo slovo na papiru nego što se zaista provodi. Posebice je jasno da se takva uprava ne provodi nad svih pola mijuna branitelja nego možda na manjem broju njih.

No, izuzev ovih točaka i različitih mišljenja javnosti i vlasti o tome je li to previše ili premalo, ispravno ili neuvjerljivo, ovim člankom bih htjela postaviti pitanja za promišljanje. Pitanja koje i mene već dugo progone, a o kojima ne mogu konstruirati jasan stav, ponajprije zbog manjka izravnog iskustva ratnih dana i poznavanja društvene situacije tih ratnih godina. Smatram da jasan stav i nije toliko bitan koliko diskusija, argumentirani razgovor, ili naposljetku, vlastito preispitivanje dosadašnjih misli. Jer sve je to korak naprijed u shvaćanju i razumijevanju svih društvenih pojava.

Izjednačavanje Živog zida i Mosta na temelju sveprisutne populističke retorike je – pogrešno

Novi prijedlog zakona o braniteljima usvojen je 2017. i na snagu bi trebao stupiti za par mjeseci, 1. siječnja 2019. Međutim taj zakon izazvao je puno kontroverzi u Saboru (između oporbe i vlasti), u medijima i među građanima. Potaknuta čitanjem svih tih napisa, komentara, uvreda i pohvala, postavljala sam pitanja sebi i braniteljima koje poznajem, a sada ih i u ovoj kolumni iznosim i javno.

Je li zaista svrsishodno i potrebno (da ne kažem pohvalno) koristiti položaj branitelja u svim retoričkim nastupima, govorima, uvjeravanjima, društvenim pitanjima? Motiv hrvatskog branitelja se kao lajtmotiv pojavljuje jako često kao olakotna činjenica na mjestima na kojima ih na prvi pogled nikako ne možemo povezati. Ovih su dana u medijima aktualne vijesti u kojima se branitelje i članove njihove uže i šire obitelji postavlja na povlaštene predpozicije te im se tako daje prednost pri zapošljavanju pred onima čija je jedina otegotna okolnost to što su kasnije rođeni i nemaju status branitelja. Čini mi se tužna činjenica da se 26 godina kasnije još mijenjaju zakoni o braniteljima, posebice stavke koje se tiču mirovina ili zapošljavanja. Nažalost, realna je situacija da je većina branitelja taj period života već prošla i da će se sve te promjene odnositi ili na mali broj branitelja ili na članove šire obitelji, što opet postavlja političko pitanje povlastica ili prava. Možemo li kao društvo ipak smisliti bolji način rangiranja obrazovanih kandidata za posao od mjerila „hrvatski branitelj je uvijek na prvom mjestu“?

Jesmo li se ikada zapitali postoji li mogućnost da ih takvim tretiranjem zapravo više omalovažavamo nego što im dajemo kredibilitet? Ljudi koji su se borili za najveći cilj – preživljavanje, svoje najbolje godine dali za obranu svog, ali i života svih Hrvatica i Hrvata, oni se bore i iz dana u dan za svoj sadašnji život, za svoje obitelji, samo na drugi način, tako da rade što mogu i koliko mogu. I većina ih ni ne traži povlastice već samo zasluženo poštovanje. Zašto onda toliko inzistiramo na tome, zašto one koji nisu proživjeli rat iz prve ruke stavljamo u poziciju da osjećaju ratne posljedice? Radimo li onda od braniteljskog statusa samo motiv propagande i prikupljanja političkih poena ili im dajemo vjerodostojnost koju su zaslužili? U novom zakonu, status branitelja se ponovno definira i rok se produžuje na lipanj 1996. što mnogi propitivaju zato jer ni oko takvog događaja nismo složni – kada je zapravo završio Domovinski rat? Već je broj branitelja prešao brojku pod 500.000, koliko će ih sada još biti? Jesu li odrednice koje definiraju branitelja Domovinskoga rata dobro postavljene, pitanje je koje se iznova postavlja i koje najviše vidimo na društvenim mrežama. Mnogi se međusobno optužuju da varaju državu, da nisu bili u ratu, da se tek sad naknadno upisuju u registre i slično. Čini mi se da se javlja antagonizam među braniteljima, građanima, cijelim društvom…

Ostavljam sva ova pitanja neodgovorena (i koliko toliko nepristrana) s namjerom da se bar jedna osoba koja ovo pročita zapita koji je pravi položaj branitelja u ratu danas. Jer se ja to još uvijek pitam. Politička propaganda i prepucavanja ili borba za poštene naknade?

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *