Sekularni, a crkveni: 10 hrvatskih velikana poteklih iz crkvenih redova

Uspoređujemo li broj stanovnika Hrvatske s brojem vrhunskih znanstvenika, književnika, umjetnika, stvaratelja ili sportaša koji su dodatno oplemenili zapadnu civilizaciju, konstatirat ćemo kako smo u velikoj prednosti u komparaciji s nekim puno većim te bogatijim zemljama Europe. Nemjerljiv doprinos Katoličke crkve za zapadnu civilizaciju, iako postepeno minimaliziran u medijskom prostoru, pronalazimo u svim poljima ljudskog djelovanja. Američki povjesničar dr. Thomas Woods na samom početku knjige ‘Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju‘ naglašava činjenicu da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari koje na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća.

1.Marko Marulić (Split, 1450. – Split, 1524.)

Otac hrvatske književnosti te kršćanski humanist. Iako svjetsku slavu može zahvaliti moralističkim spisima na latinskom jeziku, u hrvatskoj javnosti ponajviše je prepoznat kao autor Judite, prvog umjetničkog epa hrvatske književnosti ispjevanog na hrvatskom jeziku. Zanimljivosti koje vežemo uz Marulića su prezimena njegovih vjernih čitatelja, među kojima prepoznajemo buduće svece Franja Saleškog te Ksaverskog te  francusku kraljicu Margaretu Navarsku. Štoviše, engleski kralj Henrik VIII. obožavao je Marulićevo popularno djelo Evangelistarium, gdje je napisao čak 140 bilježaka što svjedoči o pripremi argumentacije za razvod od Katarine Aragonske i novu ženidbu. Spomenuto djelo danas je jedna od najvećih dragocjenosti Britanske knjižnice.

2. Juraj Julije Klović (Grižane, 1498. – Rim, 1578.)

Na talijanskom poznat i kao Giorgio Giulio Clovio – Croata, Klovića smatramo jednim od najvećih hrvatskih slikara svih vremena. Zahvaljujući nemjerljivom doprinosu umjetnosti manirizma, ali i hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti, Klovića svrstavamo među renesanse uglednike. Bio je vrlo cijenjen i hvaljen od strane suvremenika, a poznati talijanski slikar Giorgio Vasari o Kloviću piše: Nikada još nije postojao, niti će se u budućim stoljećima pojaviti tako rijedak i vrstan minijaturist, kakav je don Julije Klović, jer je on daleko nadmašio sve koji su se bavili tom vrstom slikarstva.

3.Ruđer Bošković (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.)

Hrvatski Leibniz, kako ga je prozvao glasoviti Nobelovac i fizičar Werner Heisenberg, djelovao je unutar prirodnih znanosti, no manje je poznato kako je bio filozof te isusovac. Boškovićev uspjeh, koji je nemjerljiv u području astronomije, matematike, mehanike, optike te geodezije, svojataju čak tri države: Hrvatska, Italija te Srbija. No, činjenice su ipak na strani kako je riječ o Hrvatu koji je djelovao u Italiji, što je i sam čeksto naglašavao. Naime, Ruđer Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique napisao da je Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan, a njegova pisma rodbini i prijateljima pisani su hrvatskim (ilirskim) jezikom.

4.Josip Juraj Strossmayer

Iako su mnogi napadali širinu djelovanja Strossmayera, u obranu biskupa piše naš znameniti pjesnik Antun Gustav Matoš: Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’. Prilikom rođenja, preminuo mu je brat blizanac, a budući da roditelji nisu znali koji je od njih dvojice preminuo, preživjelom djetetu namijenili su oba imena – Josip i Juraj, obiteljskog prezimena Strossmayer. Osim činjenice kako je riječ o jednoj od značajnijih osoba 19. stoljeća, za Strossmayera se često govori kako je rođen jedno stoljeće prerano, pogotovo u kontekstu vlastite službe unutar Crkve, ali i zbog političkog promišljanja i stanja u kojem se nalazila Hrvatska. Uz sve općepoznate činjenice, izdvajamo jednu pomalo marginaliziranu. Naime, Strossmayer se otvoreno zalagao za studij teologije na hrvatskom jeziku čemu svjedoče njegove riječi  Tkogod je učio te (teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio.

5. Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Mletci, 1617.)

Jedan od najznačajnijih Hrvata svih vremena, Homo universalis, odnosno polihistor Faust Vrančić zaređuje se nakon prerane smrti supruge Mariete 1600. godine. Nakon iskazivanja otvorenog nezadovoljstva državnom službom, napušta nakon nekoliko godina kraljevski dvor te odlazi u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu u redove barnabita. Vrančića pamtimo i kao velikana koji je hrvatski jezik smatrao najljepšim te ga nazivao dalmatinskim, a na istome je napisao Život nikoliko izabranih divic gdje pronalazimo hagiografske životopise opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Ovaj jezikoslovac, izumitelj, diplomat, svećenik te biskup zaslužan je i za djelo Machinae novae u kojem opisuje 56 uređaja i tehničkih konstrukcija uz slike te komentare na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku. Jedno od kapitalnih djela renesansne tehnike nastaje nakon što je Vrančić upoznao tehničke crteže Leonarda Da Vincija. Iako se pokušao vratiti u rodni Šibenik prije smrti, Vrančić se zaustavlja u Veneciji gdje nastaje djelo Logica nova koje prikazuje koliko je bio iznad svog vremena. Tehnička znanja potrebna za konstrukciju projekata iz knjige otkrivena su tek u 18. stoljeću.

6. Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.)

Ponekad potpisivan s dodatkom Pažanin, autor je Prve hrvatske gramatike objavljene 1604. godine. Nakon opće naobrazbe, kao talentiranog učenika šalju ga na daljnje školovanje u Rim gdje je pristupio Družbi Isusovoj. Nakon odlaska iz Rima, gdje je službio kao ispovjednik u bazilici sv. Petra za hrvatske hodočasnike, Kašić prerušen u trgovca, obilazi zapuštene katoličke zajednice po Bosni, istočnoj Slavoniji te Srbiji o čemu je pisao izvještaje direktno za papu. U drugom misionarskom pohodu zadržava se u Dubrovniku gdje su ga proglasili omiljenim propovjednikom, a u vlastitoj službi uspio je ono što su mnogi bezuspješno pokušavali – nadahnuo je mlade žene na redovitu ispovijed te misu. Kako bi dodatno obrazovao stanovništvo, prevodio je pobožne pučke knjige, a evanđelje je čitao na hrvatskom jeziku kako bi ga učinio dostupnim svima.

7. Marin Držić (Dubrovnik, 1508. – Mletci, 1567.)

Naš najveći renesansni komediograf zadužio je svojim djelima hrvatsku i europsku književnost. Premda mnogi misle da se on inspirirao Molièrom ili Shakespeareom, činjenica je da je Shakespeare imao 3 godine kad je Držić umro 1567., dok se Molière rodio tek 1622. Poznato je da je prvi spomen Držića kao klerika bio 12. travnja 1526. kada je bio imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih. Do tada je tu dužnost obavljao Marinov stric Andrija za kojega se pretpostavlja da se odrekao službe i nadarbine u Marinovu korist. Poznato je i da je Marin istodobno dobio na upravu još jednu crkvu i to onu Sv. Petra na Koločepu. Tako je Držić postao dvostruki crkveni prebendar. Sljedeći put kada ga povijesni izvori spominju bio je tek 12 godina nakon ovog spomena i to 28. veljače 1538. kada je postao orguljaš u Katedrali. Te iste godine upisao je studij u Italiji. Držić nije kao drugi klerici studirao teologiju već pravo i to na sveučilištu u Sieni za što je dobio uobičajenu stipendiju Dubrovačke vlade koja je na godišnjoj razini iznosila 30 dukata. Tamo je 1541 postao rektor studentskog doma Domus Sapientiae. Sama služba bila je povezana sa službom prorektora Sveučilišta i čini se da je zaista bila važna. Naime, sačuvani su podatci o tome da je Držić sudjelovao u donošenju novih statuta na sveučilištu. Ipak, Držić nikada nije dobio diplomu Sijenskog sveučilišta premda se u Dubrovniku spominje tek sedam godina nakon odlaska u Sienu. Nedugo nakon povratka, točnije 1549. zaređen je za đakona, a za svećenika 1550.

8. Andrija Kačić Miošić (Brist, 1704. – Zaostrog, 1760.)

Hrvatski pučki pjesnik te fratar autor je jedne od najvrednijih književnih djela 18. stoljeća. Knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, objavljena 1556. godine, jedna je i od najčitanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće. U sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu, u kojem je Kačić djelovao nalazi se i njegov grob s posvetom: Pokoj tebi starče Milovane! Koji rodu pismaricu dade, s korabljicom da mu vida jade. Dok mu zora boljeg dana svane, hladnu ploču što ti kosti skriva, haran narod pobožno celiva.

9. Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750. – Budim, 1825.)

Autor je prvog cjelovitog tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik. Već kao mladić ulazi u franjevce gdje u naobrazbi ostaje fasciniran klasičnom grčkom te rimskom umjetnosti. U Kratkoj bilješci o prozodiji ilirskoga jezika iz 1791. godine pokušava implementirati nekoliko metričkih obrazaca po ugledu na stare latinske klasike, uz demonstraciju iznimnog poznavanja grčke i rimske mitologije te književnosti. Iako prepoznat kao književnik te latinist, Katančić je tvorac i prve arheološke rasprave (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka.

10. Juraj Dobrila (Veli Ježenj, 1812. – Trst, 1882.)

Preporoditelj istarskih Hrvata, Juraj Dobrila, od malena pokazuje iznimno visoku inteligenciju, što ponajbolje prikazuje i podatak o visokoj uspješnosti na studiju teologije na bečkom Augustineumu. Preskačući priličan dio života ovog istaknutog biskupa, dolazimo u vrijeme Revolucije (1848. godine) gdje se Dobrila učlanjuje u Slavjansko društvo u Trustu. Oštro te beskompromisno zahtjeva uvođenje slavenskih jezika u sve škole, ali i javni život, a vlastite preporodne ideje poticao je financiranjem školovanja djece u hrvatskom dijelu monarhije (okolica Rijeke i Kastva). Dobrilu smatramo kao najznamenitijeg Istrijana koji je branio, čuvao i štitio hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije, a o njegovoj važnosti govori i podatak kako je bio povjerenih za Istru pri Matici hrvatskoj. Postumno darovuje cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe, s toga se danas uz njegovo ime veže i epitet velikog dobrotvora.

 

Izvori:
  • Božo Skoko: Hrvatski velikani, Večernji list d.o.o., Zagreb 2014.
  • Robin Harris: Povijest Dubrovnika, Golden marketing- Tehnička knjiga, Zagreb 2006.
  • Stjepan Damjanović, Uzlet hrvatske filologije, Vijenac, broj 440, 13. siječnja 2011
  • Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 895.
  • “Strossmayerovo apsolutno ne savezu sa Srbima”, Josip Pečarić (akademik, HAZU), “Tjedan”, magazin “Slobodne Dalmacije” od 4. veljače 2001.
  • “O ‘discurso anti-infalibilidade do Papa’ do Bispo Strossmayer”, Juan Carlos Sack, “Veritatis Splendor”, 22. studenog 2004.
  • Knjižnice grada Zagreba Thomas a Kempis: Od naszleduvanya Kristussevoga: knige chetiri
  • Davor Maček, Najutjecaniji i najznačajniji pisac u hrvatskoj povijesti, Glas Koncila, br. 46 (1586), 14. studenoga 2004.
  • Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.
  • Iva Kurelac, Modaliteti recepcije glagoljaške tradicije u dalmatinskoj historiografiji 16. i početka 17. stoljeća, Ricerche slavistiche Nuova serie, god. 13, br. 52, “Sapienza” Università di Roma, Roma 2015., str. 361-364.7
  • Grössing, H. (2009). Ruđer Bošković (Boscovich) und sein Modell der Materie: zur 250. Wiederkehr des Jahres der Erstveröffentlichung der Philosophiae Naturalis Theoria, Austrian Academy of Sciences Press
  • Viktoria Franić Tomić, “Tko je bio Marin Držić”, Matica hrvatske, Zagreb, 2011.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *