Argumentacija – kruna retoričke vjerodostojnosti

Kako bi premostili pokušaj političke, odnosno sveobuhvatne komunikacijske manipulacije, potrebno nam je razvijeno kritičko promišljanje za analizu izrečenog. No, prije samog promišljanja o izrečenom, moramo razumijeti što je to uopće argumentacija, na kojim smjernicama se temelji izgradnja argumentacijskih strategija, što je osnovni stup same vjerodostojnosti pri argumentaciji, ali i detektirati pogreške pri zaključivanju.

Kao i kod same retorike kao cjeline, argumentacija započinje s izučavanjem te analizom u antičkoj Grčkoj. Pronalazimo podatak da argumentancija dominira u sudskoj retorici kao nosiocu ondašnje retoričke snage, potom u znanstvenoj, te naposlijetkuu sveučilišnoj nastavi. Argumentaciju pronalazimo i u svim važnim državničkim, odnosno upravljačkim odlukama, kao i u trgovinskim sporazumima. Iako je naizgled definiranje argumentacije kao segmenta retorike različito kod svjetskih teoretičara, svima je zajedničko da argumentacija počiva na tvrdnji i potkrijepi koje stvaraju vjerodostojnost argumentacije pred širim auditorijem.

Aristotelova premisa kako se povjerenje auditorija mora graditi na argumentaciji, a ne na subjektivnom uvjerenju u govornikovom karakteru inicira zaključak kako je osnovno načelo argumentiranja zapravo načelo razuma – logos. Upravo zbog sustavnog zanemarivanja kvalitetne argumentacije u današnje vrijeme pojam retorika ali i funkcija iste gube izvorni smisao – onaj gdje bi retor trebao tragati za istinom. Svjedoci smo negativne percepcije javnosti glede termina retorika jer nas povijest uči kako vješt govornik ili retor upotrebljava retoriku za manipulaciju širih masa te ostvarenje vlastitih, prečesto pogrešnih, vizija. Spomenuta percepcija potkrepljena je i u Klaićevom Rječniku stranih riječi (1981: 1160) gdje druga teza pod pojmom retorika sugerira: “lijepe, no besadržajne riječi; prazne riječi, praznorječje“.

Promatrajući argumentaciju kroz prizmu političkog diskursa prilazimo zapravo slobodnoj formi uvjetovanom političkom kulturom. Polazište političke argumentacije je karakteristika kako ista nije vremenski ograničena. Potreba, odnosno postavljanje vremenskog okvira pojavljuje se pri političkim debatama na koje su govornici unaprijed pripremljeni. Primjerice, i danas se govori o debati između tadašnjeg predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, a današnjeg premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, tadašnjeg predsjednika Socijaldemokratske partije u trajanju od 70 minuta (održana 12.  kolovoza 2016. godine na Prvom programu Hrvatske radio televizije). Iako govornik za vrijeme podužih rasprava mora izraziti svjesnost pred širim auditorijem o vremenskom ograničenju, što ujedno sugerira i kvalitetnu pripremljenost, prilikom većine pitanja govornici pomiču zadani vremenski okvir.

Već navedena argumetacija ne bilježi jasan završetak, odnosno konstruktivna rješenja. Kao školski primjer poslužit će nam problematika o zdravstvenom osiguranju i reformi cjelokupnog zdravstva čije se pitanje u Sjedinjenim Američkim Državvama proteže više od 60 godina! Revitalizaciju problematike u zdravstvu uvodi u bivši američki predsjednik, Barack Obama, prilikom predizborne kampanje 2008., a pretpostavka je kako će neodređena argumentacija trajati još mnogo godina, odnosno isto će pitanje prožimati još mnoge preizborne kampanje.

Opisane karakteristike političke argumentacije, uz još poneke izostavljene iz ove kolumne, otežavaju identifikaciju pogrešaka argumentacije pri analizama. Karakteristike, odnosno ograničenja argumentacije implicira strateško manevriranje kao must have u političkom diskursu. Među često korištenim tipovima strateškog manevriranja navodimo promjenu teme kao svojevrsni predvodnik manevriranja, kao i privlačnost liberalnim, odnosno konzervativnim očekivanjima, oblikovanje argumenta, kondenzacijske simbole, nepovratan trenutak (te locus of the irreparable) te retoričko implementiranje figura, odnosno tropa.

Promjena teme (mutatio controversiae) najčešći je primjer strateškog manevriranja političara u hrvatskom javnom diskursu. Vrlo je sličan sveprisutnom red herringu, a možemo je definirati kao svojevrsno uočavanje kontroverznih tema za govornika te preusmjeravanje pozornosti javnosti na temu koja označava sigurnost za samog govornika. Primjetno je često upotrebljavanje navedenog strateškog manevriranja prije predsjedničkih izbora, odnosno održavanja debata svih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske.

Poznato je kako se u svrhu prilagodbe određenim skupinama cjelokupnog društva, retori često koriste vizualnim i neverbalnim simbolima koje imenujemo kondenzacijskim simbolima. Dovoljno je pogledati kampanje svih političkih aktera ili stranaka na hrvatskoj političkoj sceni. Iste kampanje obiluju nacionalnom zastavom kao ključnim kondenzacijskim simbolom u pokušaju ujedinjenja što većeg broja auditorija. No, nacionalna zastava može kreirati i negativnu reakciju, odnosno grupacija može nacionalnu zastavu promatrati kroz prizmu nostalgije za prošlošću koja će otvoriti dublje podjele u društvu.

Zaključujemo kako primjeri strateškog manevriranja, koji su česti u političkoj argumentaciji, pružaju mogućnost političaru da raspravu definira u vlastitu korist, ali i dokazuju tezu o teškoćama kod vrednovanja političke argumentacije.

Retorika.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *