Zašto je Ivan Mažuranić najveći hrvatski govornik?

Suvremena definicija ad hominem, nastaje pri spajanju dviju argumentacijskih pogrešaka – ad personama, odnosno pokušaj diskreditiranja kroz prizmu osobina nosioca izrečene tvrdnje te ad hominem gdje se propitkuje dosljednost sugovornika u vlastitim stavovima ili provođenjem politika. Prilikom definiranja ad hominema nastaje poprilična konfuzija kada se pokušava analizirati domaći javni diskurs, odnosno prilikom potrage za osobom ili pokretom koji vlastitu komunikacijsku strategiju ne temelje na već opisanoj argumentacijskoj pogrešci.

Tijekom razvoja komunikacijske paradigme u Hrvatskoj kroz povijest potrebno se prisjetiti velikana koji su dali nemjerljivi doprinos pri samom razvijanju. Stjepan Radić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ante Starčević, Alojzije Stepinac te Vlado Gotovac samo su neka od imena koja su uvelike utjecala pri kreiranju komunikacijskih smjernica. No, osoba koja je atipična za domaći javni diskurs koji se proteže desetljećima, odnosno koja ne koristi ad hominem u javnom nastupu, već osporava isti je upravo prvi hrvatski ban pučanin Ivan Mažuranić. Vlastitu retoriku gradi na riječima glasovitog Tacita: sine ira et studio, odnosno u slobodnom prijevodu – bez srdžbe i pristranosti. Tome u prilog ide i uvod znamenitog obraćanja na 61. saborskoj sjednici održanoj 13. prosinca 1886. godine gdje odgovara na pokušaj diskreditacije njegove šestogodišnje vladavine kao bana od strane političkih neistomišljenika.

„Visoki sabore, niti je liep, niti koristan onaj običaj, koji se uvukao u vis.sabornicu, po kojem, moram reći, žalostnom običaju više se govori o osobnostih nego o predmetih, koji su u razpravi. Ja velim, da to niti je liep – oprostite, govorim objektivno – niti koristan običaj za javne poslove. Liep nije, jer drugdje paramenti gledaju, da u miru rade, a koristan nije, jer se tim ne samo sije razdor i onako dosta velik u ovoj zemlji, nego dapače glasi osvete i mržnje dobivaju intensiju takovu, da ovi glasovi sa svojom strujom udaraju o stiene, koje su preko dvadeset, preko deset, preko šest godina od ove sabornice daleko.“

Ivan Mažuranić pri obraćanju saborskom auditoriju sustavno izbjegava korištenje fallaciae, odnosno lažnih argumenata.  Pronalazimo tek poneke retoričke smicalice vezane uz erističku dijalektiku koje su prisutne i u današnjem političkom diskursu. Uz ad hominem kao stožerni dio agresivne retorike, primjetno je često korištenje još dvije argumentacijske pogreške u hrvatskom političkom diskursu: ad populuma te ad misericordiama. Isti su pronašli put i u govorima Ivana Mažuranića, što je i opravdano kada se u kontekst stave povijesna zbivanja. Pronalazimo dakle česte ad populume koji su za vlastitu svrhu pretvarani u česte pozive ujedinjenja cjelokupnog stanovništva, bez obzira na narodnost ili vjeroispovijest. Sličnu retoriku, nekoliko godina nakon, gradi upravo znameniti Stjepan Radić čestim pozivima poput: „Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati.“

„…Ja mislim, da ćete na svakom mjestu, i u narodu i sabornici podupirati ono, što se misli, da bi služilo na korist naše zemlje…, Da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda podigne u svakom obziru…, Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su snama u jednom gniezdu – u ovoj monarkiji.“.

Kako bi dodatno naglasio činjenicu o prvom hrvatskom banu pučaninu, ali i širio upozorenja narodu od vanjskih neprijatelja, Ivan Mažuranić poseže za ad misericordiamom karakterističnim za političarke u suvremenom hrvatskom političkom diskursu.

„U težkih okolnosti pošlo je za rukom ljubavi domovine i slogi narodnoj izabrati moju malenkost za predsjednika složnom silom…, Što se tiče položaja mojega današnjega, jako je dobro napomenuo g. Predsjednik, kako su jako teške okolnosti, u kojih se mora moja malenkost poslova domovine naše latiti.“

 Mažuranić čestim naglašavanjem vlastite funkcije u relativno kraćim govorima održanim za sabornicom zapravo implicira javnosti kako sama funkcija implicira snažan argument uvjeravanja u ispravnost donesenih odluka za vrijeme vladavine. Riječ je o načelno vrijednom argumentu pozivanje na autoritet, no prilikom korištenja istoga potrebno je definirati moguća ograničenja ili pogreške koje mogu nastati zbog prihvaćanja autoriteta. Vjerodostojnost je ključan segment ispravne argumentacije koja sadrži poziv na autoritet, odnosno priznavanje mišljenja autoriteta isključivo onih za koje je kompetentan. Prilikom korištenja sebe kao vjerodostojnog argumenta, Mažuranić radi pogrešku koja se može protumačiti kao paradoksalnom, odnosno za sebe navodi kako po struci možda i nije dovoljno kompetentan kako bi provodio reforme od šireg značaja za cijeli narod, a onda sebe stavlja u prizmu vjerodostojnog argumenta. Osim spomenute pogreške, vrijednost navedenog toposa smanjuje se, ili se poništava, ako se posumnja u subjektivnosti. Ne možemo očekivati kako će najbliži biti objektivni u prosudbi, a gotovo je nemoguće očekivati objektivnost od sebe samog.

„Gospodo! Nije možebiti suvišno, da se malo sa dvie rieči obazrem na moje njekadašnje djelovanje. Njekadašnje djelovanje moje izkusilo je svakojakih razsudah; takovih, koje u istinu u djelatnosti mojoj neimaju nikakvoga temelja. Ja sam, gospodo moja! uvjek bio ljubitelj našega naroda; taj sin i ljubitelj našega naroda ostati ću i odsada; budite uvjereni, da onaj, koji je proživio toliko godina, pod starost svoga mnienja mienjati neće.“

Iako je riječ o pravniku te pjesniku, Mažuranić zadržava srednji govorni stil kako bi stvorio dostupnost vlastite retorike najširem auditoriju. Preliminarna argumentacija očituje se upravo u retoričkim figurama i tropima pronađenih u analizi govora gdje dominira nabrajanje: „Nam treba reformah u sudstvu, nam treba reformah u nastavi i školstvu, nam treba reformah u administraciji, u zakonarstvu, u svakoj struci!…,  Ovo blago, ovu djecu, ove sinove, naš narod…“. Sažimamo kako je karakteristično za govore Ivana Mažuranića često zaustavljanje na preliminarnim tvrdnjama, odnosno stvaranje svijesti šireg auditorija o određenoj problematici, no bez objedinjenja argumentacije vlastite tvrdnje, odnosno bez kvalitetnih prijedloga rješavanja iznesenih problema. Ono što je dijametralno suprotno od današnjeg političkog diskursa je upravo to što je Ivan Mažuranić, bez iznošenja kvalitetnih prijedloga širem auditoriju proveo reforme školstva, pravosuđa te uprave, dok je tradicionalno za suvremeni diskurs iznošenje argumenata o rješavanju problematike, uz izostanak rješavanja iznesenog problema.

Ono što se već tradicionalno ocrtava u našem političkom diskursu dugi niz godina je korištenje deiktičkog izraza, odnosno naglašavanje zamjenice JA što se manifestiralo u izgradnji etosa i kod Ivana Mažuranića. Iako je deiktički izraz karakterističan za političke manipulativne govore, Mažuranić vještim retoričkim sposobnostima izbjegava zamku svjesne manipulacije te deiktički izraz pretvara u poziv na autoritet.

Djelatnost moja njekadašnja, mislim nije bila bez ploda. Ja misim, ona autonomija, što smo ju dobili, koliko ju moramo zahvaliti Nj. Veličanstvu i misli naroda, toliko ipak moram prisvojiti sebi tu zaslugu, da joj je temelj barem udaren mojom osnovom. Što se tiče septemvirata, što se tiče autonomije ove zemlje, što se tiče temelja prvoga, na kojem su osnovane institucije našega naroda, čini mi se, da se nevaram, i priznati će historija to sve ima koren moje djelatnosti…, Onaj članak ima se pripisati ne samo po načelnih konstitucionalnih onomu, koji ga je preporučio za sankciju Nj. Veličanstvu, a taj sam ja; nego ima se pripisati upravo mojoj malenkosti. Jer ako nije možebiti neugodno čuti vis.kući, upravo temeljna idea onoga članka bila je moja.“

Pri analizi već spomenute izgradnje strategije etosa dobro se prisjetiti osobe koja je zaslužna za definiranje te podijelila izgradnju etosa. Naime, Aristotel ističe kako govornik tj. retor, mora demonstrirati zdrav razum, dobar moralni karakter te dobru volju, a navedene objedinjene kvalitete naziva etosom. Nadalje, prema Aristotelu vjerovanje autoritetu govornika označava ujedno i vjerovanje da je kompetentan u tematici koju izlaže. Tako se razvija naklonost javnosti prema govorniku, javnost postaje aktivnija za vrijeme samih govora te u konačnici dolazi do uvjeravanja javnosti. Upravo zato smatra kako je karakter govornika najsnažnije sredstvo uvjeravanja. Budući da se metode uvjeravanja ne izvode samo pomoću riječi apodiktičkog nego i etičkog karaktera (jer vjerujemo onom govorniku koji se odlikuje određenim svojstvima, kao što su čestitost, dobronamjernost itd.) treba poznavati osnovne osobine svakoga od njih, a za njih iste predstavljaju najveći stupanj uvjerljivosti.

Na temelju mnogih konkretnih primjera iz pravnog djelokruga, Ivan Mažuranić dokazuje vlastiti zdrav razum, odnosno okupljene uvjerava u dobro poznavanje teme o kojoj izlaže: „Dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja, ako mi je dozvoljena rieč, načinio sam članak 42. od god. 1861., na kojem su u ono doba osnovane temeljne pravice hrvatske; to je načinila dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja sam načinio. Vlastiti moralni karakter gradi u već opisanom obraćanju zastupnicima na pokušaj diskreditiranja vremena njegove vladavine u kojem navodi štetnost ad hominema za cjelokupni javni diskurs. Otvorenošću, odnosno pozivom toleranciju Mažuranić manifestira vlastitu dobru volju koja, ponekad, nedostaje modernim političarima s ciljem dosega što većem auditoriju: …i da nebude one sloge, da nebude onoga razbora i umjerenosti, neznam bismo li bili kadri učiniti samo korak za dobro domovine, bismo li bili mogli štogod učiniti za utišanje strasti, koje su radi velevažnogadržavnopravnoga pitanja lučile srca ovoga naroda…, Ja štujem mnienje svakoga, koj se vrti na temelju danoga, obstojećega zakona; a ono mnienje, koje ide preko zakona, i ono zaslužuje kadkada, da se uvaži, u koliko ide za reformu zakona. Ja neću nigdje učiniti koraka, koj bi pokazao strast; ali pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide, da se službe vrše onako, kako donosi dužnost, da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobudjuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda podigne u svakom obziru, da se narod podupire u napredku, kako bi mogao stojati dostojan i vriedan u kolu ostalih narodah monarkije.“

Upravo zbog zahtjeva mađarske i hrvatske strane da se provedu cjelovite reforme u hrvatskom društvu dugo se tražio političar koji će biti u stanju preuzeti vodstvo te provesti ubrzanu modernizaciju. Uz potporu biskupa Strossmayera, Mažuranić preuzima službu bana nakon općepoznate neuspjele revizije. Koliko je Mažuranić zadužio hrvatsku povijest, govori činjenica o provedenim reformama na raznovrsnim područjima: uprava, sudstvo, zakonodavna djelatnost, gospodarstvo (legalizacija zadružnog pitanja), kultura i prosvjeta. Svi, i danas aktualni zahtjevi, traže od provoditelja sposobnost ujedinjenja svih strana kako bi se ubrzala provedba modernizacije. Vođen hrvatskim preporodnim idealima, Mažuranić je uvelike utjecao i na komunikacijski diskurs. Svjedoci smo svakodnevnog citiranja prvog bana pučanina u argumentaciji kada se pokušava zatomiti ad hominem kao nepotrebni dio hrvatskog političkog diskursa. Završavamo njegovim riječima: „Čuvajmo čvrsto u šakah ono što smo stekli i što imamo!“

 

Matej Brečić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *