Napoleon I. Bonaparte – majstor kratkih govora

Osim što će u povijesti ostati upamćen kao francuski vojskovođa i car, Napoleon Bonaparte tokom svog života posebnu važnost pridaje i govorima – u njegovom slučaju kratkim te emotivnim. U nastavku donosimo tri retorički kvalitetno pripremljena te izvedena govora. Prvi nastaje 1805. godine kada je kod Austerlitza (Češka) porazio rusko-austrijsku vojsku, a drugi i treći su carski govori nastali nakon proglašenja carem, ali i poslije pada s carskog prijestolja.

Na Austerlitzu

Prije bitke

Vojnici! Ovu našu vojnu valja završiti jedinim strahovitim udarom, koji će smrviti neprijatelja. Ne nastojte u brobi samo izbaciti što više metaka, već nastojte da nijedan vaš metak ne promaši. Još ćemo večeras pobijediti ove horbe naroda sa sjevera koje su se drznule mjeriti se s nama!

Poslije bitke

Junaci! Ja sam s vama zadovoljan! Vi svoje orlove okitiste vječnom slavom! Vojska od sto tisuća ljudi, pod zapovjedništvom ruskoga i austrijskoga cara, uništena je za nepuna četiri sata. Što našem maču izbježe, našlo je smrt u jezerima. Četrdeset zastava ruske carske garde, sto i dvadeset topova, deset generala, više od trideset tisuća zarobljenika – plijen su ovoga, od sada pa zauvijek znamenitoga dana. Toliko hvaljeno i brojno nadmoćnije neprijateljsko pješaštvo ne mogaše nam odoljeti, i tako se odsad nemate bojati suparnika.

Vojnici! Kad me je francuski narod carskim vijencem ovjenčao, ja se povjerih vama, da bih svome narodu, zajedno s vama, sačuvao slavu koja mu je jedina mogla dati vrijednost. Junaci! Uskoro ću vas odvesti u Francusku. Ondje ćete biti predmet najmilije mi brige i dovoljno je da samo kažete: “Ja sam bio u bitci kod Austerlitza!” pa da svatko za vas reče: I ovaj je jedan od hrabrih!

Dva carska govora

Poslije proglašenja carem

Vojnici! Evo vam zastava! Neka vas ovi orlovi ujedine; neka se ove zastave viju kad god vas vaš imperator pozove da branite njegovo prijestolje i njegov narod. Vi danas prisežete da ćete žrtvovati živote za obranu ovih zastava i da ćete ih svojom hrabrošću pronijeti putem do slave. Vojnici, vi to prisežete, zar ne?

Poslije pada s carskog prijestolja

Vojnici moje stare garde, opraštam se s vama. U proteklih dvadeset godina ja sam vas uvijek susretao na putu časti i slave. I ovih posljednjih dana, kao i u doba mojih uspjeha, vi niste prestajali biti uzor hrabrosti i vjernosti. S vojnicima takvima kakvi ste vi naša stvar ne bi propala, ali rat je bio beskrajan. Nastao bi građanski rat i Francuska bi se uvalila u još veću nesreću. Ja sam, dakle, sve ostale interese žrtvovao interesima domovine.

Ja odlazim! A vi, prijatelji moji, ustrajte i dalje u službi Francuskoj. Njezina je sreća uvijek bila moja jedina misao i bit će dovijeka predmet mojih težnja. Ne žalite moju sudbinu. Ako sam pristao nadživjeti sebe, to je samo zato da poslužim vašoj slavi. Opisat ću velika djela koja smo zajedno stvorili.

Zbogom, djeco moja! Htio bih vas sve prigrliti na svoje grudi, ali zagrlit ću bar vašega generala. Dođite, generale Petti, da vas pritisnem na svoje srce. Dajte mi zastavu da je poljubim. O, draga zastavo moja, neka poljubac koji ti dajem odjekne kroz potomstvo!

Zbogom, djeco moja! Moje će vas želje uvijek pratiti; čuvajte i vi uspomenu na mene. Zbogom, djeco moja, zbogom još jedanput, moji stari drugovi! Neka ovaj posljednji poljubac prodre u sva vaša srca!