Aurelije Augustin: Govor o smrti

Čovjek sastavlja oporuku prije smrti; on se brine o onome što ostavlja za sobom, a ne brine se o sebi. Vaša će djeca imati sve, a vi ništa. Vaš duh misli kako da olakša put onima koji dolaze poslije vas, a ne mislite o putu kojim sami idete. Ljudi misle o smrti tek kada vide kako mrtvaca nose na groblje. Onda kažu: “Ah, to je taj i taj. Još jučer je bio među nama. Nema ni sedmica dana kako sam ga vidio, govorio mi je o toj i toj stvari. Kako je to čudnovato; kako je čovjek ništavan ovdje, na Zemlji!” To ljudi obično govore dok još plaču za mrtvim, dok mu još pripremaju grob. Ali kad ga pokopaju, nestane i svih tih misli. Ljudi se opet bave svojim poslovima, i nasljednik zaboravlja onoga koga je ispratio do groba i računa koliko vrijedi naslijeđe. I on mora umrijeti, ali gledajte kako i dalje čini prijevare, otmice, pronevjere radi vlastitoga zadovoljstva, koje iščezne još dok čovjek uživa i, što je najgore, ljudi u grobu nalaze potvrdu za pokop duše: “Jedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti!

Misao o besmrtnosti pojavljuje se da ublaži melankolični izgled groba. Sv. Pavao naziva mrtve onima koji spavaju, kako bi objavio buđenje, tj. uskrsnuće.

Ponekad čujemo kako one koji vjeruju u besmrtnost nazivaju luđacima. Tko se, kažu, vratio iz mrtvih? Tko nam je došao reći što biva u donjem svijetu? Jesam li ikad čuo glas svoje braće, svoga djeda, svojih predaka?…Bijedni kakvi jeste, vi biste povjerovali kad bi vam otac ustao iz groba, a ne vjerujete ni poslije uskrsnuća Gospodnjega. A što bi vaš otac učinio kad bi nakratko ustao iz groba i došao vam, da se opet vrati u smrt? Pogledajte koliko je veći onaj koji je ovdje. Pogledajte s kolikom je snagom Krist ustao, jer “on više ne umire, smrt više nema vlasti nad njim.” Učenici i vjerni vidješe ga i opipaše, njihova je vjera tako utvrđena da bi je mogli zatim predati ljudima. Ako nas smatrate varalicama, upitajte cijeli svijet; svuda kršćanstvo daje život svijetu; oni koji još nisu povjerovali u Isusa Krista nisu hrabri napasti istinu o uskrsnuću. Postoji za to svjedočanstvo na nebu, svjedočanstvo na zemlji, svjedočanstvo anđela, svjedočanstvo pakla; nema nijednoga glasa koji ne viče da je Isus Krist ustao iz groba.

Agresivna retorika Aleksandra Vučića pokazatelj političke nemoći prema – Kosovu

Netko tko vam je drag prestao je živjeti, vi više ne čujete njegov glas, on više ne sudjeluje u radosti živih i vi, vi plačete. Plačete li i za sjemenom koje ste posijali u zemlji? Ako bi tkogod, ne znajući što biva sa sjemenom, misleći da je sjeme izgubljeno i zarobljeno, gledao očima punim suza zemlju koja pokriva sjeme, vi, bolje upućeni od njega, zar ne biste žalili njegovo neznanje; ne biste li mu rekli: “Ne uznemiruj se, ono što se posadi više nije u žitnici, ne možeš ga više uzeti, ali pričekaj koji dan i ovo polje, koje ti sada izgleda tako pusto, pokrit će obilata žetva i ispunit će ti se srce radošću kad ga ugledaš, kao što je u nas srce ispunjeno radošću, nadom, zato što mi već znamo da će se to dogoditi.

To je primjer jednoga zrna, ali je toliko veliki da zbog toga svi trebaju imati vjeru. Usto, svako stvorenje, ako bismo samo pažljivo promatrali, govori nam o uskrsenju; i ovi svakodnevni primjeri trebali bi nas uputiti kako da doznamo što će Bog učiniti i s ljudskim rodom. Uskrsnuće mrtvih dogodit će se samo jedanput, ali san i buđenje svega što diše događa se svakoga dana i mi u snu vidimo sliku smrti, a u buđenju sliku uskrsnuća. Od onoga što se događa svakoga dana vjerujte u ono što će se dogoditi jedanput. Kako lišće na drveću opada i drveće opet prolista? Kamo odlazi kad opadne; odakle dolazi kad opet prolista? Pogledajte zimu: sve je drveće bez soka i izgleda kao mrtvo, ali dođe proljeće i ono se odjene lišćem. Da li se to dogodilo sada prvi put? Ne, dogodilo se to i prošle godine. Godina, dakle, odlazi i vraća se, a ljudi, stvoreni po običaju Božjem – kad otiđu, zar se neće nikad vratiti?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *