Antun Šoljan: Matošu (1964.)

Antun Šoljan jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika XX. stoljeća. Objavio je sedam zbirki pjesama, četiri romana, tri knjige eseja i feljtona, pisao je drame, književne kritike, radiodrame, a ogledao se i kao pisac za djecu. Na hrvatski je prevodio engleske, njemačke i ruske klasike i suvremenike; priredio je više antologija.

O pedesetoj obljetnici smrti Antuna Gustava Matoša, 17. ožujka 1964., održao je na groblju Mirogoju jedan od najljepših i najdirljivijih govora u hrvatskoj književnosti, zbog kojega ga je komunistička vlast obilježila kao velikohrvatskog nacionalista. Inače, kao tadašnjem predsjedniku Matice hrvatske i velikome pjesniku Dragutinu Tadijanoviću pripala je čast da toga dana govori na Matoševu grobu. Antun Šoljan zamolio ga je da mu se pridruži i progovori u ime mlađeg naraštaja hrvatskih pisaca.  (Glasoviti govori, I. Zadro)

Matošu, 17. ožujka 1964.

Pod mirom lipe, u idili trave,

Leži grabancijaš, stari, slavni đak.

Uokolo duše stego strah i mrak…

Ti si postigao svoj jedini mir, mir lipe, svoju jedinu moguću idilu. Sakupili smo se ovdje, uokolo tebe, nas nekoliko, svaki u svojem strahu, svaki u svojem mraku, nas nekoliko grabancijašića, koji još uvijek đakujemo tebi, velikome đaku, naslijedivši tvoj teret, ali ne i tvoju hrabrost, ne i tvoju snagu. Možeš li, učitelju, sada svrnuti oči na svoje potomke, možeš li se i njima narugati, sinovima iste domovine, na istome šegrtovanju istini?

Je li ti teško biti učitelj ovolikim i ovakvim učenicima? Je li ti teško biti živ sahranjen? Koliki od nas koji smo ovdje imaju obraza da ne poniknu glavom, ne od kurtoaznog poštovanja prema tvojim grobom, nego od stida pred tvojim živim pogledom? Jer ako si ti bio tek pastorak borbe svih giganta, kakvom da se rodbinskom vezom u tom časnom klanu pohvalimo mi? Jesmo li išta sačuvali od tvoje oporuke, učitelju, osim našeg roda davni znak, simboličnu ljagu iščezlog ceha?

Došli smo ovamo, kao što vidiš, s nevelikom pompom, ali s pompom; s oficijelnom formom, pa i s neoficijelnom ljubavlju, ali ipak ne nadaj se, budi iskusan i u svojoj smrti. Ne daj da te obmane nada, stara zavodnica putnika na istom pustinjskom tragu. Ništa ti nismo donijeli. Nijedno ispunjenje tvojih očekivanja, ni jedan zreli plod tvog učiteljskog sjemena. Voće je još kiselo, moj vrtlaru.

Došli smo ne da damo, nego da tražimo. Već pomalo potrošenih perjanica, već malo kljakavog morala, malaksale časti, iz more plitkih proroka polze, iz gustog, mrtvog mora naše gluposti, izranjamo kao ribe kojima je ponestalo zraka u tom moru, i zijevamo ovdje, groteskni učenici, hlepteći za nekoliko gutljaja ozona tvoje zagrobne riječi.

Došli smo, tvoji nevini sinovi sa žigom hulja, da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada.

Da nam oprostiš za svaki slabi trenutak, kad nismo smogli srca da kažemo riječ na koju si nas obvezao i koju si od nas očekivao. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavjeli i otupjeli, i što nismo često imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi.

Da nam oprostiš što nismo bili uvijek spremni, uvijek kadri akceptirati svoju ulogu na blatnom polju ove pozornice, već smo se javno ispričavali, pred tobom i pred sobom, da se sada daje druga drama.

Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove nego što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi, a većoj nagradi. Možeš nam to glatko oprostiti: dovoljno smo kažnjeni nagradama poniženja. Jer što su bogovi manji, poniženje slugu je veće.

I konačno, da nam kroz podsmijeh oprostiš što ovdje ležiš živ sahranjen.

…bez tankog duplira,

bez srodne suze i bez spomenika…

ni to ti nismo mogli donijeti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *