André Malraux: ‘Laku noć, Le Corbusier’

Prvoga dana mjeseca rujna, 1965. godine Malraux je kao ministar kulture održao posmrtno slovo francuskom arhitektu, slikatu i piscu Le Corbusieru. Osim po navedenom govoru, Malraux ostaje upamćen kao jedan od predvodnika pariškog kulturnog života, nametnuvši se estetskim ukusom, kao i zanimanjem za književnost, knjižarstvo te likovnu umjetnost.

1925. godine odlazi u Indokinu gdje je zagovarao prestanak francuskog kolonijalizma što se odrazilo u romanima Osvajači, Kraljevski put te Ljudska sudbina. Od 1933.  godine upozorava u vlastitim govorima na opasnost fašizma, s toga i ne čudi činjenica kako se pridružio španjolskim republikanskim borcima 1936. godine kada je i nastao poznati roman Nada.

Rujan, 1965. ‘Laku noć, Le Corbusier’

U trenutku kad je vlada odlučila u ime Francuske odati svečanu počast Le Corbusieru, primila je sljedeći brzojav: “Grčki su arhitekti, u dubokoj tuzi, odlučili kao svog predstavnika na Le Corbusierov pogreb poslati svog predsjednika da na njegov grob položi zemlji s Akropole.

A jučer: “Indija, u kojoj je nekoliko Le Corbusierovih remek-djela i prijestolnica Chandigarh koju je izgradio, doći će da u znak najvećeg poštovanja njegov pepeo poškropi vodom iz Gangesa.

To je, dakle, to vječno uzvraćanje.

Lijepo je što je Grčka nazočna u ovom slavnom dvorištu, koje su gradili Henrik II., Richelieu, Louis XIV. i Napoelon, i što će večeras ta zamišljena božica po tko zna koji put spustiti svoje koplje nad jednim lijesom.

Lijepo je što su nazočni poslanici divovskih hramova i svetih špilja, i što je počast koju odaju počast vode i zemlje.

Jer svi se ti simboli obraćaju jednom bratskom simbolu. Le Corbusier je imao velikih suparnika, od kojih su nas neki počastili svojom nazočnošću, a neki su mrtvi. No nitko nije tako snažno obilježio revoluciju arhitekture, jer nitko nije tako dugo i tako strpljivo trpio da ga vrijeđaju.

Slava u uvredi pronalazi svoj vrhunski sjaj, a ta se slava odnosila više na djelo nego na osobu, koja je za nju malo marila. Pošto je tijekom tolikih godina radio u atelijeru smještenome u napuštenom samostanu, čovjek koji je gradio prijestolnice umro je u kolibi. Kupači koji su donijeli truplo starog plivača nisu ni znali da se zove Le Corbusier. No možda bi mu bilo drago da je znao da su ga, viđajući ga kako se svakoga dana spušta prema moru, zvali Stari.

Bio je slikar, kipar i, pomalo kradomice, pjesnik. Nije se borio ni za slikarstvo, ni za kiparstvo, ni za pjesništvo; borio se samo za arhitekturu. I to sa žarom koji nije osjećao ni prema čemu drugome, jer je samo arhitektura odgovarala njegovoj nejasnoj i strasnoj nadi u ono što se može učiniti za čovjeka.

Njegova slavna rečenica: “Kuća je stroj za stanovanje” uopće ga ne oslikava. Oslikava ga ova: “Kuća mora biti riznicom životu.” Stroj za sreću. Uvijek je sanjao o gradovima, i nacrti njegovih “gradova sreće” veliki su tornjevi što izviru iz golemih vrtova. Taj agnostik sagradio je najčudesniju crkvu i samostan našega stoljeća. Potkraj života govorio je: “Radio sam za ono što je ljudima danas najpotrebnije: tišina i mir.” Tako je središnji spomenik u Chandigarhu trebala nadvisivati divovska Ruka mira, na koju bi slijetale ptice s Himalaje.

Ta katkad nehotična plemenitost dobro se prilagođavala proročanskim i agresivnim teorijama zagrižene logike, koje su kvas ovoga stoljeća. Svaka je teorija osuđena na remek-djelo ili na zaborav. No ove su teorije arhitektima donijele veličanstvenu odgovornost, kakva je njihova danas, da duhom osvoje ono što nudi zemlja. Le Corbusier je promijenio arhitekturu – i arhitekta.

Postojao je u njemu stvaralac kojega ne možemo odijeliti od teoretičara, ali ga ne možemo s njim ni poistovjetiti. Recimo da mu je to brat blizanac. Le Corbusier je 1920. rekao: “Arhitektura je znanstvena igra, besprijekorna i čudesna igra oblika združenih u svjetlu“, a kasnije: “Kad bi barem ti naši tako grubi betoni mogli dati naslutiti da su ispod njih naše osjećajnosti nježne…” Izmišljao je, u ime funkcije i u ime logike, zadivljujuće svojevoljne oblike. Razumije se, bio je protiv dekora s kraja XIX. stoljeća; uništavao je ukras. No bi li uništavanje toga kandelaber-stila bilo dostatno, dok smo još od njega očekivali geometrijske blokove, da potakne nastanak pramca iz Ronchampa što ga šibaju oblaci s Vogeza? Njegova je strogost tu dotaknula dušu rimskih bazilika. Činilo se da zaboravlja, ali nikad nije zaboravljao da njegove kuće nisu samo kuće, da njegovi zamišljeni gradovi nisu samo gradovi, i da Chandigarh nije prijestolnica Punjaba nego nešto posve drugo. Uvjerljivo je objasnio što voli, i zato grčki arhitekti šalju zemlju s Akropole čovjeku “koji je osjetio i volio Grčku“. No nisu njegovi napisi otkrili tajno bratstvo između Grčke i Indije: otkrio ga je Chandigarh. Nisu njegove teorije uputile na duboku srodnost oblika arhitekture: uputila su na to njegova djela. S pravom govoreći da ceste nisu stvorene za automobile, već za pješake i konjanike, izricao je tisućljetnu misao. Budući da je najavljivao budućnost, preobražavao je prošlost mrtvih kako bi je predao živima.

Le Corbusier, vi kojega sam vidio dirnuta sinovskom počašću Brazila, dočekali ste počast svijeta.

U Japanu se dan budi a šest televizijskih programa prikazuje vaš muzej u Tokiju; zora sviće u Indiji, gdje vrapci otresaju krila na vašim građevinama, dok se na vašoj crkvi u Ronchampu spremaju na počinak. Na drugom kraju Zemlje, ministarstvo u Riju, epopeja Brazilije, zasvijetlit će u sumraku…

Poput povorke indijskih žena koje prinose zemlju k praznom postolju Ruke mira, koračajući kao da nose amfore, upravo nailaze redom predsjednik Kubitschek, koji je podigao Braziliju iz pustinjskih zaravni, i koji veliča “vas, vidovnjaka arhitekture, i vaše učenike Nimeyera i Costu“. Nimeyer, arhitekt državnih palača Latinske Amerike, upravo reče: “Bio je najveći genij suvremene arhitekture.” Tu je i Costa, koji je projektirao najveću urbanu cjelinu na svijetu, i koji prati lijes već od tragične plaže.

Tu je i njegova kći, vaša učenica, koja je pokrovom zastrla vaš odar.

Tu su arhitekti iz Grčke, i oni iz Indije.

Tu je i poruka od Aalta, koji je preobrazio Finsku; ona iz Engleske koja kaže: “Nema nijednog arhitekta mlađeg od šezdeset godina na kojega on nije utjecao.” Tu je i poruka Sovjeta: “Suvremena arhitektura izgubila je svoga najvećeg učitelja.” Tu je i poruka Neutre, poruka američkih arhitekata, koji žale za onim što ste još mogli učiniti.

Tu je i glas predsjednika Sjedinjenih Država: “Njegov je utjecaj bio univerzalan, njegova su djela nabijena neprolaznošću kakvu je doseglo malo umjetnika u našoj povijesti…

Tu je, napokon, i Francuska – ona koja vam je tako često uskraćivala priznanje, ona koju ste nosili u srcu kad ste odlučili, nakon dvjesta godina, ponovno postati Francuzom, i koja vam glasom svoga najvećeg pjesnika kaže: “Pozdravljam te, na nemilostivom pragu groba!

Zbogom, stari moj učitelju i moj stari prijatelju.

Laku noć…

Evo počasti epskih gradova, posmrtnog cvijeća iz New Yorka i Brazilije.

Evo svete vode iz Gangesa i zemlje s Akropole.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *