160 godina od čuvenog govora ‘Na Balzacovu pogrebu’

Victor Hugo održao je 1858. godine možda i najznačajniji, a svakako široj javnosti najpopularniji govor u svojoj dugoj karijeri. Naime, riječ je o osobi koja je svojevremeno uživala slavu najvećeg francuskog pjesnika. Poznat je i po djelima Zvonar crkve Notre Dame te Jadnici.

Gospodo!

Čovjek kojega spuštamo u ovaj grob jedan je od onih za čijim lijesom ide opća tuga. U vremenu u kojemu živimo iščeznule su sve obmane. Pogledi se više ne zaustavljaju na glavama koje upravljaju, nego na glavama koje misle, i cijela zemlja uzdrhti kad jedna od tih glava nestane. Danas, narodna žalost, to znači smrt nadarena čovjeka; nacionalna žalost, to je smrt genija.

Gospodo, ime Balzacovo urezat će se u blistav trag koji će naša epoha ostaviti budućnosti.

Gospodin Balzac pripadao je onom moćnom naraštaju pisaca devetnaestog stoljeća koji je došao poslije Napoleona, jednako onako kao što je slavna plejada sedamnaestog stoljeća došla poslije Richelieua – kao da u razvoju civilizacije postoji zakon po kojem vladare mačem nasljeđuju vladari duhom.

Gospodin Balzac bio je jedan od prvih među najvećima, jedan od najvećih među najboljima. Ovdje nije mjesto da se govori o svemu onom što je značila ta sjajna i vrhunska inteligencija. Sve njegove knjige čine samo jednu knjigu, knjigu živu, blistavu, duboku, gdje vidimo kako ide, i dolazi, i hoda, i kreće se, u spoju stvarnog, s nečim zastrašujućim i groznim, čitava naša suvremena civilizacija; knjiga čudesna koju je pjesnik nazvao komedijom, a koju je mogao nazvati poviješću, koja uzima sve oblike i sve stilove, koja doseže do Tacita, koja zahvaća Beaumarchaisa i koja ide do Rabelaisa; knjiga koja je promatranje i koja je uobrazilja; koja zasipa istinitim, osobnim, malograđanskim, jednostavnim, materijalnim, i koja na trenutke, kroz sve te realnosti naglo i široko razderane, ostavlja da se odjednom nazre najmračniji i najtragičniji ideal.

Pisac tog golemog i neobičnog djela, i ne znajući to, htio ili ne, suglasio se ili ne, pripada snažnoj rasi revolucionarnih pisaca. Balzac ide ravno na cilj. On steže u čvrst zagrljaj suvremeno društvo. Otrgne od svakog ponešto – jednima iluziju, drugima nadu, ovima uzvik, onima obrazinu. Pretražuje porok, raščlanjuje strast. On siječe i ispituje čovjeka, dušu, srce, utrobu, mozak, ponor koji svatko ima u sebi. No obdaren neovisnom i snažnom prirodom, povlašten, kao i svi umovi našega vremena koji, vidjevši revolucije izbliza, bolje uočavaju smisao života i bolje shvaćaju proviđenje, Balzac se s osmijehom i vedar uzdiže iznad tih stravičnih slika koje bi stvorile sjetu kod Molierea i čovjekomržnju kod Rousseausa.

Eto što je on učinio među nama! Eto djela koje nam ostavlja, djela uzvišena i trajna, čvrstog spoja granitnih blokova – spomenika! Djela s kojeg će odsad plamtjeti njegova slava. Veliki ljudi prave sami sebi postolje; budućnost se stara za statuu.

Pred njegovom smrću Pariz se skamenio. Ima nekoliko mjeseci kako se vratio u Francusku. Osjećajući da će umrijeti, on je zaželio ponovno vidjeti domovinu, kao što čovjek uoči duga puta dođe zagrliti majku.

Njegov život bio je kratak, ali pun: više ispunjen djelima nego danima.

Ali jao! Taj moćni i neumorni radnik, taj filozof, taj mislilac, taj pjesnik, taj genij živio je među nama životom punim oluja, borbi, sukoba, rasprava, životom kojim u svim vremenima slično žive svi veliki ljudi. Danas, evo ga u miru. Napušta osporavanja i mržnje. Ulazi, istoga dana, i u slavu i u grob. Odsad će blistati, iznad svih tih oblaka koji su nam nad glavama, među zvijezdama domovine!

Vi svi koji ste ovdje, zar mu ne zavidite?

Gospodo, koliko god bila naša bol zbog takva gubitka, pomirimo se s tim sudbinama. Prihvatimo ih u onom što je u njima teško i okrutno. Možda je dobro, možda je potrebno, u jedno doba kao što je naše, da s vremena na vrijeme smrt velika čovjeka podsjeti na religiju duhove koje razdire sumnja i nevjerica. Providnost zna što čini kad tako suoči narod s najvišom tajnom i kad ga navede da razmišlja o smrti, koja je velika jednakost i koja je također velika sloboda.

Providnost zna što čini, jer tamo je od svih učenja ona najveća. U svim srcima mogu se roditi samo ozbiljne i čiste misli u trenutku kad jedan uzvišeni duh svečano ulazi u drugi život, kad jedno od onih bića koja su dugo lebdjela iznad gomile  na vidljivim krilima genija, razvijajući namah ona druga krila koja se ne vide, naglo odleti u nepoznato.

Ne, to nije nepoznato! Ne, to sam već rekao u jednoj drugoj bolnoj prilici, i to ću neumorno ponavljati, ne, to nije noć, to je svjetlost! To nije kraj, to je početak! To nije ništavilo, to je vječnost! Nije li to istina, vi, svi koji me slušate? Ovakav odar dokazuje besmrtnost; kad se nađemo pred slavnim mrtvacem, mi jače osjetimo sav božanski smisao sudbine ove duhovne sile koja prolazi zemljom da bi patila i da bi se očistila, a koju nazivamo čovjekom, i kkažemo sebi kako nije moguće da oni koji su bili geniji za svakoga života ne budu duše poslije svoje smrti?

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *