Zašto je saborski govor Stiera važan za hrvatski politički diskurs?

Gotovo neprimjetno prolazi prošlotjedni (dugo očekivani) govor Davora Ive Stiera u Saboru. Iako je hrvatska javnost kroz povijest imala prilike slušati političare koji grade vlastite paradigme na autentičnosti, Stier retoričkim smjernicama demonstrira što to zapravo znači politička autentičnost. Važnost prošlotjednog govora za hrvatski politički diskurs ne očituje se u jačanju konzervativnih politika kako su to konstatirali određeni politički marginalci desnog spektra, već upravo u često korištenoj riječi u javnim izlaganjima Stiera – pluralizam.

Istanbulska konvencija kao tema donosi još jednu podjelu hrvatskog društva na dvije glasne skupine koje se vode argumentom snage, a ne snagom argumenta. Stier prepoznaje važnost pluralnog društva i (ispravnih) argumenata pri javnoj raspravi stoga je njegov nastup u Saboru okarakteriziran kao nužna promjena našeg političkog diskursa. Put komunikacijskih smjernica očituje se kroz nekoliko hrvatskih političara koji dolaze s “oba suprotstavljena pola hrvatske politike”: Andrej Plenković, Joško Klisović, Zdravko Marić, Blaženka Divjak, Davor Ivo Stier, Sabina Glasovac. Na temelju njihovih javnih izlaganja trebamo i moramo graditi novu komunikacijsku paradigmu hrvatske politike koja se temelji na kulturi dijaloga. Ono što ne smijemo zaboraviti je činjenica kako će argumentacijskih, odnosno retoričkih pogrešaka biti i u (potencijalno) novoj komunikacijskoj paradigmi, no zasigurno u gotovo neprimjetnoj količini za cjelokupni hrvatski auditorij. Pa i govori velikih hrvatskih i svjetskih govornika, poput Ivana Mažuranića te Cicerona obuhvaćaju pogreške u izvedbi, što ne umanjuje njihovu kvalitetu te ih i stoljećima nakon prepoznajemo kao ponajbolje govornike kroz hrvatsku, odnosno svjetsku povijest.

Davor Ivo Stier u vlastitom izlaganju u Saboru ne zaboravlja na još jednu bitnu sastavnicu političke retorike – izgradnju etosa, uz tek pokoje indirektno diskreditiranje sugovornika kroz izjave poput: “Niste očito dobro čuli (…), Niste taj dio očito do kraja shvatili (…), Ako Vam i dalje nije jasno imate tekst pravne službe (…)”. 

Ono što je atipično za politički diskurs kojem pripadamo jest rijetkost korištenja ad populuma kao najčešće argumentacijske pogreške u javnom izlaganju. Izlaganje u okvirnom trajanju od 20 minuta (uključene i replike) bilježimo samo jedan populizam: Samo slobodan čovjek može gledati oči u oči svoj narod (…). Ono što posebno veseli zagovornike kvalitetne retorike jest korištenje izvora, odnosno navođenje dokumenata iz kojih proizlaze izjave: Pozivam se na izvješće Vijeće EU, članak 3 i 4 Istanbulske konvencije, točka 53. pojašnjavajućeg izvješća Istanbulske konvencije (…). Navođenjem izvora sama argumentacija postaje kompletna i govornika čini – vjerodostojnim.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *