Demon u demokraciji i troterovska upornost Nigela Faragea

Prateći frekvenciju uporabe pojedinih riječi kod europskih političara, lako možemo uočiti da se pri samome vrhu nalazi sintagma „demokratski deficit“. Unatoč čestom spominjanju, značenju ovog pojma ne pristupa se dovoljno ozbiljno, kao da se radi o efemernoj pojavi koja je danas tu, a već sutra nije. Takvo banaliziranje kapitalnog problema Europske unije svojstveno je onima koji žele očuvati status quo i položaje za koje nemaju legitimitet – građani ih naprosto nisu izabrali niti ovlastili za vođenje ključnih institucija EU, a kamoli za razmetanje pojmom demokracije i demokratskog deficita.

Europska unija definira se kao nadnacionalna zajednica europskih država, tvorevina sui generis koja, dakle, ne postoji u istome obliku nigdje u svijetu; nije federacija, a nije ni međunarodna organizacija. Specifikum takvog udruženja, zbog same kompleksnosti definiranja i uređenja, jest nestvarna složenost političkog ustrojstva koju prosječan građanin ne razumije i koja nikome ne koristi, osim onima koji žele mistificirati pojam demokratskog deficita. Jednostavnije rečeno, da bi se mogao razumjeti problem demokratskog deficita, potrebno je prije svega razumjeti ustrojstvo vlasti i hijerarhiju političkih tijela EU, a što baš i nije izgledno da će se dogoditi među širim pučanstvom. Posljedica toga bit će daljnje, kako to naziva Ryszard Legutko, skrivanje „demona u demokraciji“.

Profesor Legutko član je vladajuće poljske stranke Pravo i pravda (PiS) te zastupnik u Europskom parlamentu. Prošle godine objavio je knjigu o totalitarnim kušnjama u slobodnim društvima – „Demon u demokraciji“, koja započinje rečenicom: „Ovo je knjiga o sličnostima komunizma i liberalne demokracije.“ I više nego šokantan početak, ali samo za priučene hrvatske demokrate i uvjerene eurofanatike koji nisu pukom slučajnošću socijalističko pravovjerje zamijenili onim liberalno-demokratskim. Kroz šest poglavlja Legutko pedantno obrađuje svaki djelić dviju doktrina te dolazi do zaključka kako je liberalizam sebe samog učinio paradoksalnim: postao je dogmatičan, prijetnja slobodi drukčijeg mišljenja i kao takav zarobljavajuća ideologija. Dubinsko teorijsko znanje ovog poljskog disidenta produbljeno je iskustvenom spoznajom jer je, naime, osjetio poljsku komunističku čizmu jednako kako sada osjeća teror novokomponiranog jednoumlja i političke korektnosti u Bruxellesu i Strasbourgu.

Legutkovu kritiku Europske Unije moglo bi se svesti na nekoliko ključnih točaka: nekompetencija nasljednika otaca ujedinjenja, demokratski deficit, odmak od kršćanstva kao temelja Europe te fanatična odanost liberalno-demokratskoj građanskoj religiji. Supstrat te kritike nalazi u činjenici da Europski parlament, kao jedina institucija čije članove građani izravno biraju na izborima, nema nikakav značajan utjecaj u zakonodavnoj proceduri jer, osim što nema zakonodavnu inicijativu, nema niti apsolutnu ingerenciju u izglasavanju tih zakona, nego ju dijeli s Vijećem. Utješno bi trebalo biti, tako to predstavljaju briselski oligarsi, što je Lisabonskim ugovorom uloga Parlamenta postala značajnija no prije, a ne spominju ostale posljedice njegovog ratificiranja, kao ni to da nije imao legitimitet u europskom demosu koji toliko silno žele unificirati: „Referendum – staro rješenje tradicionalne neposredne demokracije koje ima ozbiljne nedostatke, ali koje je ponekad neizbježno – od određenog trenutka ne uživa više poštovanje glavne struje. To vrlo dobro oslikava nametanje Lisabonskog ugovora bez referenduma, a potom prilično prepredeni postupci s irski referendumom. U posljednje je vrijeme Grčka zaustavljena u namjeri raspisivanja referenduma oko pitanja vezanih uz financijsku krizu. Istovremeno, ako je to prikladno, nekim neomiljenim vladama se prigovara, kao primjerice mađarskoj, jer nisu proglasile novi ustav referendumskim putem. To je dakako nečuven prigovor imajući na umu nepoštene poteze same Unije da tim putem ne proglašava svoj ustav.

Glede potkapacitiranosti čelnih ljudi EU, Legutko naglašava kako nisu dostojno naslijedili očeve utemeljitelje europskog jedinstva. Vidljivo je to prije svega u njihovoj intelektualnoj i duhovnoj komponenti koja ne odiše profinjenošću, poznavanjem europske kulture i njenih zasada u grčkoj filozofiji, rimskom pravu i kršćanskom nauku – čiji su utjecaj na europsku civilizaciju sramno izbjegli neimplementiravši ga eksplicitno u Lisabonski ugovor, već spominjući nekakvo nadahnuće „kulturnim, vjerskim humanističkim nasljeđem“.

Problem prešućivanja kršćanskog identiteta i kristofobije, kako navodi Legutko, poprima ozbiljne razmjere. Štoviše, kršćani su i dalje najprogonjenija vjerska skupina u svijetu i – k tome – podršku ne dobivaju iz Europske Unije koja bi se, upravo zbog enormnog utjecaja kršćanstva na razvoj Zapadne civilizacije, trebala aktivno angažirati u njihovoj zaštiti. Aktivnim angažmanom ne mogu se nazvati proglasi i rezolucije o progonstvima koji su „rijetki, ispisani univerzalističkim jezikom, gdje se ne govori toliko o kršćanima, koliko o narušavanju vjerskih sloboda, a ako se već spominje kršćane, onda obično na dugu popisu ostalih progonjenih vjerskih zajednica.“ No, očito je to najviše što mogu dati karijerni političari, ljudi koji su ponikli u izoliranim rasadnicima beskičmenjaštva i, takvi bezoblični, bačeni u surovu realnost koju ne da ne oplemenjuju, nego doprinose kulturnoj i moralnoj dekadenciji Europe. Srećom, postoje i oni koji su, kako za profesora Legutka kaže Nino Raspudić, obdareni hrabrošću i intelektualnom čestitošću, pa se usude ići protiv struje. Na tom putu i dalje će se susretati s cenzurom i zabranama predavanja, no ukoliko bude ustrajan kao engleski mu kolega Farage – neće biti uzaludno.

Troterovska upornost Nigela Faragea

He who dares, wins!“, „This time next year, we’ll be millionaires!“ – rečenice su koje su nebrojeno puta izašle iz usta Delboya Trottera, kultnog preprodavača robe sumnjivog porijekla, vječitog optimista koji ni u kojem trenutku nije gubio entuzijazam usprkos svim nedaćama s kojima se susretao na ulicama Peckhama. Njegova upornost graničila je s dječjom naivnošću, poprimala je poslovično smiješan karakter, no odlika je najvećih ne odustajati i kada nitko drugi doli tebe samog ne vjeruje u tvoje naume. Moglo bi ga se opisati kao Don Quijotea iz svijeta sitcoma, a pandan iz svijeta politike bio bi mu sunarodnjak Nigel Farage – čovjek koji je od 1999. do 2020. godine neumorno tupio kako Britanija ne želi europsko jedinstvo u nakaradnom obliku kakav je Europska unija. U tom periodu bio je izvrgavan ruglu, slušao je bahata dociranja parlamentarnih mu kolega, suočavao se s cenzurom i neutemeljenim kritikama liberalno-demokratskih tiranina, ali u konačnici je pobijedio on i demokratska volja naroda Ujedinjene Kraljevine unatoč svim briselskim opstrukcijama.

29. siječnja održao je zadnji, standardno vatren govor u Europskome parlamentu te ponovio temeljne probleme Europske unije zbog kojih je došlo do Brexita: „Moji majka i otac pristali su na zajedničko tržište, ne na političku uniju, ne na zastave, himne, predsjedništvo, a sada hoćete i vlastitu vojsku. (…) Godine 2005. vidio sam kako ste sastavili ustav EU, vidio sam kako ga je francuski narod na referendumu odbio, vidio sam kako ga je nizozemski narod na referendumu odbio, a vidio sam i vas u ovim institucijama kako ih ignorirate, te vraćate taj ustav kao Lisabonski ugovor kako biste ga mogli usvojiti bez referenduma. No, Irci su i za njega morali održati referendum te su glasali „ne“, pa ste ih prisilili da ponovno glasaju. Jako ste vješti u prisiljavanju ljudi da ponovno glasaju, ali ono što smo mi dokazali jest da su Britanci preveliki da bi ih se maltretiralo.“ (…) Nadam se da je ovo početak kraja ovog projekta – lošeg projekta, koji nije samo nedemokratski, nego je antidemokratski jer daje ljudima moć bez odgovornosti.

Pred sami kraj govora Farage i njegovi kolege ustali su te ponosno zamahali zastavama Ujedinjene Kraljevine, što iz nekog razloga predstavlja prekršaj u Europskome parlamentu. Shodno tome, predsjedavajuća je Farageu isključila mikrofon te poručila britanskim zastupnicima da ponesu svoje zastave nazad sa sobom u domovinu. Time je slogan Europske unije „ujedinjeni u različitosti“ doveden do aspurda – zastave nacionalnih država nisu dobrodošle i to je, u najmanju ruku, znakovito i potvrdno za Legutko-Farageovu tezu o nedemokratičnosti Unije, perfidnom utapanju nacionalnosti u europskom demosu i postupnom federaliziranju koje nas očekuje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *