Tajna uspjeha Ivana Pernara – argumentirana retorika ili iskorištavanje inertnosti drugih?

Dvojno shvaćanje populizma, kroz prizmu ideologije ili kao političkog stila dovodi mnoge u zabludu prilikom definiranja populista, bilo da govorimo o pojedincu ili pokretu. Karakterističnost populizma je upravo u tome da tretira narod kao homogenu skupinu, za razliku od samodefiniranih elita koje dijelimo u kategorije: ekonomske, političke te kulturne elite. Moderno shvaćanje populista je svojevrsna ideologija koja implicira kako se na političkoj sceni donošenje odluka odvaja od mišljenja cjelokupne javnosti, odnosno od mišljenja „malih ljudi“ koji su upravo ti koji su izabrali elite.

Populizam u Republici Hrvatskoj često promatramo kroz pogrešno, odnosno neispravno definirano vremensko razdoblje. Naime, u posljednjih nekoliko godina pojam populizam dolazi do najširih masa koje često diskutiraju o istome potpuno nesvjesni kako populizam nije etabliran u javnom diskursu pojavom stranke Živi zid, već puno ranije. Populizam pronalazimo 1989. u Republici Hrvatskoj kao obrambeni mehanizam protiv, tada sveprisutnog masovnog srpskog populizma, odnosno radikalizma kulturnih elita. Razvitkom države razvijaju se i političke stranke koji u fokus vlastitog djelovanja stavljaju upravo narod. Za razliku od danas, populizam 90-ih godina ima čvrsto uporište – dodatna mobilizacija cjelokupnog naroda, odnosno pronalazimo njegovu pozitivnu ulogu u temeljnoj zadaći tada vodećih političara na našoj političkoj sceni – ostvarenje neovisnosti te teritorijalna obrana.

Već spomenuta tvrdnja šireg auditorija kako je Živi zid predvođen Pernarom i Sinčićem svojevrstan pokretač populizma u Republici Hrvatskoj ne drži vlastito uporište već u samoj činjenici kada se prisjetimo pojedinih imena na našoj političkoj sceni – Milan Bandić, Željko Kerum, Stipe Mesić ili Dragutin Lesar. Svaki od spomenutih pripadao je određenom karakterističnom segmentu populizma, od lijevog do ekstremno desnog populizma gradeći populističku platformu vlastitih javnih politika. No u čemu je onda razlika između spomenutih političara i Ivana Pernara kojeg širi auditorij percipira kao predvodnika populističkog vala u Republici Hrvatskoj?

“Fake news” kampanja

Razlog za to možemo potražiti u činjenici kako Pernar vlastiti saborski mandat podređuje isključivo direktnoj komunikaciju sa širim auditorijem, odnosno maksimalno iskorištava priliku za obraćanje svima kroz saborsku govornicu. Očito ohrabren rastom vlastite te stranačke popularnosti, Pernar sve češće nudi populizme umjesto jasnih argumenata za izrečene tvrdnje. Vlastitu bazu birača stvara zahvaljujući negativnim referiranjem na elite, odnosno na nedvosmislenom diskreditiranju mainstream stranaka u Republici Hrvatskoj. Konstantnom potragom za vanjskim te unutarnjim neprijateljima Pernar zapravo implicira novitet u hrvatskom političkom diskursu. Riječ je o  širenju teorija zavjere kojima je izvor još jedan čest termin – „fake news“.

Zahvaljujući nekritičkom promišljanju, Pernar te Živi Zid (pro)formalno pišu javne politike koje su usmjerene prema neinformiranim građanima koji će iste smjernice prihvatiti zbog čestog spominjanja borbe protiv stranih banaka i kapitala. Upravo radi izrečenih tvrdnji o nacionaliziranju svih stranih banaka, kao i spominjanje neograničenog tiskanja novca Pernara svrstavamo uz bok poznatijim europskim populistima s nejasnom ekonomskom strategijom. Ono što je svojevrsni novitet u političkom diskursu nakon pojave Ivana Pernara je ad hominem koji proglašava „živom istinom“ pri opisu političkog te cjelokupnog javnog establišmenta. Kvalitetnom strategijom gradnje vlastitog etosa Pernar sabornicu  te raspravu podređuje sebi, odnosno među cjelokupnim auditorijem u poprilično kratkom roku razvija iščekivanje novih populističkih poteza koji su na rubu ili preko ruba ekscesa za vrijeme trajanja sjednice. To se, na primjer, očituje u već široj javnosti poznatom igrokazu gdje su saborski čuvari bili primorani (doslovno) iznijeti Pernara iz sabornice kako bi se nastavio neometan rad Hrvatskog sabora. Primjetan je i mesijanski kompleks, odnosno predstavljanje sebe kao spasitelja cjelokupnog naroda prikazujući se pritom kao „jedan od najmanjih“ odnosno vlastitu retoriku podređuje cjelokupnom narodu nezadovoljnim trenutnim političkim akterima.

Ako ostavimo po strani lošu, gotovo nepostojeću argumentaciju izrečenih tvrdnji, Ivan Pernar demonstrira u Saboru sami smisao sabornice – mjesto u kojem zastupnici pokreću inicijative te odgovaraju na javnosti bitna pitanja. Ono što je pohvalno u njegovom radu je upravo angažman kojim dopire do nezadovoljnih masa pritom se profilirajući kao najaktivniji saborski zastupnik, uz „narodnog“ populista – Miru Bulja. No, pohvalan je isključivo angažman, a ne sadržaj i forma bez argumentiranosti izrečenog.

Trenutni populistički val diljem Europe, koji za sobom otvara ulazna vrata pretežito desnim populističkim strankama (izuzev Španjolske i Grčke) nudi nedefiniranost populizma u okviru Republike Hrvatske. Živi Zid te Ivan Pernar vlastitom retorikom ostavljaju nedorečeno opredjeljenje iako se određene populističke smjernice mogu iščitati. Naime, za tradicionalni hrvatski „desni“ politički diskurs bilježimo napad na manjinske zastupnike te njihova prava, dok Pernar pokušava diskreditirati strance koji dolaze iz razvijenijih zemalja poput SAD-a ili Velike Britanije kako bi dodatno učvrstio vlastitu retoriku baziranu na borbi protiv elitista te kapitalista. Ono što je opasno u opisanim retoričkim smjernicama je sličnost sa smjernicama sljedbenika nacizma koji se upravo zalažu za antikapitalizam, antielitizam, nesnošljivost prema razvijenijim zemljama te društvima.

Ostavlja se otvoreno pitanje o sudbini populističkih pokreta, odnosno o (konačnom) razvijanju i stvaranju kritičkog promišljanja šire hrvatske javnosti, no ovo pitanje na snažan način odgovara upravo jedna od nepromišljenih izjava Ivana Pernara: „To je nemoguće predvidjeti, nisam baba Vanga, …“.

 

Matej Brečić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *