Referendum o ‘Bibiju’ – parlamentarni izbori u Izraelu

Iako naslov pomalo banalizira stvari, netom održani parlamentarni izbori u Izraelu bili su upravo to – referendum o Benjaminu Netanyahuu koji je suočen s mogućim optužnicama za mito i korupciju. Stoga je glavna tema predizborne kampanje postao sam premijer, a ne narativi koji su inače dominantni, kao što su izraelsko- palestinski sukob, sigurnost, ekonomija i socijalne razlike. Kampanja je s obje strane bila prljava, a u foto-finišu pobjedu je odnio vladajući Likud s 36 naspram 35 mandata centrističke koalicije Blue and White. Od 120 mjesta u Knessetu Likud zajedno s desničarskim i ultra-ortodoksnim strankama ima 65 ruku, a samim time i potencijal sastaviti novu/staru vladu.

Inače, političke stranke u Izraelu su generalno podijeljene u 4 grupacije:

• desne stranke
• lijeve i centrističke stranke
• arapske stranke
• ultra-ortodoksne stranke

Od osnutka Države Izrael vlast je uglavnom bila u rukama ljevice, no trend se počeo mijenjati krajem sedamdesetih godina usponom Likuda, a posebno zadnjih deset godina vladavine  Netanyahua. Inače, Bibi će uskoro postati najdugovječniji premijer pritom nadmašivši čak i „oca nacije“ Davida Ben Guriona. Kako mu je to uspjelo i što njegov reizbor znači za politički trusan Bliski istok?

Izrael je još od 1948. sinonim za jedinu istinsku demokraciju Bliskog istoka, progresivnu i sekularnu zemlju, gospodarsko čudo u pustinji, zemlju s najviše start up-ova per capita na svijetu. Ipak, teroristički napadi i agresivne islamističke aspiracije njihovih susjeda, prije svega šiitskih Irana i Libanona, stvorile su snažan domoljubni, cionistički refleks kod Židova, a upravo na tom valu jaše i Likud. Stoga su njihovi glasači tradicionalisti, ortodoksni Židovi i većina Sefarda (Židovi porijeklom s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike), dok manje religiozni Aškenazi (Židovi porijeklom iz srednje i istočne Europe) u pravilu glasaju za lijeve i centrističke stranke. Naime, u Izraelu postoji nepisana društvena stratifikacija prema kojoj Aškenazi zbog europskog porijekla kontroliraju većinu političkih i ekonomskih procesadok se siromašniji Sefardi okreću tradiciji i judaizmu. Upravo će navedeno biti jedan od većih izazova nove vlade: kako smanjiti ekonomski jaz između uspješnijih, obrazovanijih i bogatijih Aškenaza spram Sefarda, Arapa (petina populacije) i ortodoksnih Židova. Poznato je kako je vojska u potpunosti integrirana u izraelsko gospodarstvo, a više od četvrtine populacije (Arapi i ortodoksni Židovi) nemaju obavezan vojni rok i posljedično ostaju izolirani od poslovnih procesa koji se stvaraju za vrijeme i nakon odsluženja istog.

Drugi izazov je, naravno, odnos s Palestincima. Bitno je naglasiti kako su upravo Palestinci odbili Rezoluciju 181. UN iz 1947. o dvije države s Jeruzalemom kao međunarodnim protektoratom. Uslijedio je rat kojeg je Izrael dobio, kao i onaj iz 1967. kojim je osvojio Zapadnu obalu (za Izraelce Judeja i Samarija), Gazu, Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan. Iako mediji često Izrael prikazuju kao okupatora, važno je reći kako palestinsko vodstvo (Fatah i Hamas), kao i njihovi saveznici (prvenstveno Hezbollah, Iran i Sirija) otvoreno agitiraju za uništenjem Države Izrael. Pat pozicija je dodatno naglašena Tumpovim priznanjem Jeruzalema kao glavnog grada Izraela i Golanske visoravni kao integralnim dijelom njegovog teritorija. Zašto je to napravio? Ne samo zbog američkih Židova kao protagonista brojnih industrija u SAD-u, već i zbog vlastitog biračkog tijela. Naime, većina glasača republikanske stranke su protestanti, a među njima najveća denominacija su evangelisti koji vjeruju u Kristov drugi dolazak kada se ponovno izgradi Hram u Jeruzalemu. Stoga su upravo evangelisti najveći kršćanski cionisti, a Trump to inteligentno registrira. U svakom slučaju, Netanyahu će nastaviti sa svojom politikom spram tzv. Palestinske samouprave, a antisemitski teroristi u Izraelu, Siriji, Libanonu, Iranu i Jordanu ne daju prostor relaksaciji odnosa. Zaključno, ne vidim napredak u odnosima Izraelaca i Palestinaca dok god se poziva na uništenje Države Izrael.

Vratimo se na izbore. Jako dobar je rezultat Blue and White koalicije predvođene Bennyem Gantzom, bivšim zapovjednikom Glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga (IDF). Naime, Likud je sklon centrističke i lijeve stranke etiketirati kao nedovoljno cionističkim, ali to je teško mogao Gantzu s obzirom na njegov čin u vojsci. Ipak, Gantz osim napada na premijera i fraza o Izraelu za sve građane i nije ponudio konkretna rješenja kako regulirati odnose s Palestinskom samoupravom. Stoga i ne čudi što je Netanyahu prepoznat kao garancija stabilnosti i brana od moguće panislamske invazije.

Što će se događati u skoroj budućnosti? Teško je predvidjeti, politička situacija u Izraelu je prilično determinirana eksternim faktorima, prvenstveno izborima u Sjedinjenim Američkim Državama i geopolitičkim kaosom na Bliskom istoku. Odnos sunita i šiita, Kurda i Turaka, Fataha i Hamasa, Rusije i SAD-a, Saudijske Arabije i Irana: sve navedeno ima eksplicitne reperkusije na Bliski istok i Državu Izrael. Mišljenja sam kako nacionalistička politika Likuda nije uzrok problema već odgovor male nacije koja se nakon Shoe (holokausta) ponovno bori za samu opstojnost, okužena s 200 milijuna muslimana od kojih mnogi zagovaraju njeno uništenje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *