Plenković vs Šprajc: manifestiranje ispraznosti sugestivnih pitanja

Pitanja koja u današnje vrijeme, ali zasigurno i u vrijeme začetka same retorike, uvelike iritiraju i ponižavaju sugovornike su – opterećena pitanja, u javnosti često označena i kao sugestivna. U sebi implicitno sadrže odgovore koje novinar u tom trenutnu želi dobiti, s ciljem stvaranja često pogrešne slike o sugovorniku ili nastupaju ako je ipak riječ o sugovorniku koji ne želi odgovoriti niti na jedno postavljeno pitanje, već se služi raznim strateškim manevriranjem u odgovorima. Novinari bi ih, prema određenim i još uvijek do kraja neutvrđenim pravilima, trebali izbjegavati jer često korištena postaju sinonim za tendencioznost i graniče s populizmom. No ne i kada je u pitanju Zoran Šprajc.

Prije nekoliko tjedana, doduše u nešto drugačijoj ulozi, gostovao je na N1 televiziji u emisiji zanimljivog formata Točka na tjedan, unutar koje je analizirao predsjedničke kandidate te njihove objektivne prilike za pobjedu na izborima. Ne samo da je analizirao predsjedničke kandidate nego je i izjavio – ako Mislav Kolakušić uđe u drugi krug, onda mu rastu šanse i svašta se događa. Logično je za pretpostaviti kako svakom političaru koji ne pripada po popularnosti u TOP3 šanse rastu ulaskom u drugi krug, jer to znači da je već u prvom krugu prikupio respektabilan broj glasova.

Zoran Šprajc iza sebe ima zavidnu novinarsku karijeru. Najviše ostaje upamćen kao voditelj Dnevnika na HRT-u gdje je otpušten zbog navoda kako je zlouporabio medijski prostor javne televizije, a Programskom vijeću je odgovorio putem ekrana. Iza sebe je ostavio titulu najpoznatijeg i najgledanijeg voditelja Dnevnika na HRT-u te odlazi na N1, gdje se zadržava nepunih dvije godine i nakon te televizijske epizode odlazi na RTL gdje do danas radi u ulozi voditelja. Njegov RTL Direkt jedan je od najgledanijih informativnih i političkih sadržaja, dok na temelju vođenja istog nekoliko godina osvaja prestižne nagrade za najpopularnijeg i najgledanijeg voditelja.

Vratimo se na sami početak, u doba grčke demokracije, odnosno otprilike sredinom 5. stoljeća prije Krista gdje je govorništvo bilo od velike važnosti za političko djelovanje, a bitno je za razumijevanje same retorike i cijelog konteksta. Građani Atene branili su se ili optuživali pred sudom i skupom građana, a političari su se borili za naklonost javnosti. Obrazovani Atenjanin morao je barem donekle biti upoznat s pravilima retorike. Tada nastaju i dva osnovna pravca u antičkoj retorici: postizanje što veće uspješnosti u uvjeravanju bez obzira na istinu te ideal retoričke rasprave.

Prvi pravac, uspješnost prije svega, ima svoje porijeklo na Siciliji kod retoričara Tizije i Koraksa na Sirakuzi, a u Ateni je našao sljedbenike u sofistima, među kojima je Protagora bio najistaknutiji. Sofisti su slovili za obrazovane, dobre govornike koji su u početku djelovali u zatvorenim školama. Bavili su se problematikom psihologije, etike, politike te retorike. Nakon izlaska na trgove i općenito u javnost, sofisti započinju podučavanje pojedinca ili skupina o retorici, politici i matematici iz čega proizlazi tvrdnja kako su često bili samo prazni retori koji su za novac prodavali znanje o tome kako se svaka stvar može braniti i napadati, potvrđivati i negirati. Nasuprot tome pojavljuje se Platon koji izražava skepticizam prema sofistima kao misliocima. Platon ostavlja veliki utjecaj i na svoga učenika Aristotela koji djelom Retorika ostavlja značajan doprinos razvitku istoimenog pojma. Aristotel je smatrao kako ona koji u svojim rukama ima istinu i pravdu, kad gubi, nema koga kriviti doli sebe samoga.

Promatramo li ovaj povijesni slijed retorike, dolazimo do pitanja – na čijoj strani želimo biti? Na strani sofista koji su nakon početne kvalitete postali isprazni retori ili na strani Platona, odnosno Aristotela? Potrebno je svakako težiti na stranu istine, izbjegavati vješte populiste te razvijati prvenstveno kritičko promišljanje koje nam omogućava prepoznavanje ispraznosti sofista.

Debata Andrej Plenković vs Zoran Šprajc

Dva dana raspravlja se o debati između predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i Zorana Šprajca. Plenković, dolaskom u širi medijski prostor 2016. godine, uvodi promjenu komunikacijske paradigme, posebice pri usporedbi sa Zoranom Milanovićem. Iako nije karakteristična za hrvatski politički diskurs, tada umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji.

U odnosu na 2016. godinu primjetan je veći broj retoričkog diskreditiranja političkih oponenata, što i nije iznenađenje s obzirom na dinamiku događaja u Hrvatskoj tijekom posljednjih godina, posebice kada se u kontekst stavi i glasanje o nepovjerenju ministrima. Stavljajući sebe na prvo mjesto čestim korištenjem zamjenice ja, odnosno deiktičkog izraza, Plenković među auditorijem pojačava ulogu etosa pri uvjeravanju. Izuzetan retoričar, koji unatoč manjim pogreškama, zaslužuje najviše mjesto na listama najboljih retoričara.

Televizijsko gostovanje pretvorilo se u pravu političku debatu iz koje je, sudeći prema reakciji samih gledatelja, Andrej Plenković izašao kao pobjednik. Retorički promatrano, uz novinarsku profesionalnost, ova reakcija javnosti i više je nego ispravna.

1 thought on “Plenković vs Šprajc: manifestiranje ispraznosti sugestivnih pitanja

  1. Gledao sam emisiju i slažem se da je g. Plenković dobio ovu utakmicu. Meni osibno se g Šprajc ne dopada jer nevolim tskav način odnosa prema sugovornicima a niti prema gledateljstvu. Po meni je on loš kao čovjek. Posebno mi se zamherio ljetos kada je javno podržao odlazak sina na raf u inozemstvo uz komentar da nikada nebi radio u Hrvatskoj a on je pun kritike prema takvim odlukama drugih.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *