Parlamentarni izbori na Kubi – novi predsjednik prvi koji nije član obitelji Castro od revolucije 1959.

Iako su mnogi protumačili odluku Raula Castra kako neće tražiti treći mandat u kontekstu ‘demokratizacije Kube’ to u realnom pogledu na izborni sustav i nije baš tako – svi kandidati moraju biti članovi Komunističke partije ili je riječ o “neovisnima” koji slijede partijsku stegu. Unatoč povlačenju sa predsjedničkog mjesta, Raul Castro ne odlazi u mirovinu, već upravo suprotno – najavljuje ostanak na čelu Komunističke partije kao i potpunom preuzimanju vojske, dvije najvažnije institucije na Kubi.

No, ono što je Kubu obilježilo, osim upitnih ekonomskih i moralnih načela jest vrstan govornik Fidel Castro. Osim po strateškom izbacivanju SAD-a iz Zaljeva svinja, vještom manevriranju CIA-i koja ga je navodno pokušala ubiti čak 638 puta te karakterističnom stilu odijevanja, Castro će ostati upisan kao jedan od najvećih suvremenih govornika koji je bio u stanju satima držati govore pred auditorijem po najvećem suncu bez pada u kvaliteti samog izlaganja.

U nastavku donosimo jedan od njegovih najvećih govora – “Mene će povijest odriješiti grijeha“:

“Mi smo Kubanci, a biti Kubanac znači imati svetu obvezu; ne ispuniti tu obvezu, značilo bi počiniti zločin, počiniti izdaju. Mi se ponosimo poviješću svoje domovine. O njoj smo učili u školi i odrasli smo slušajući o slobodi, pravednosti i ljudskim pravima. Učili su nas da štujemo i slijedimo primjer naših slavnih heroja i mučenika. Cespedes, Agramote, Maceo, Gomez i Marti bila su prva imena utisnuta u naše pamćenje. Učili su nas da je i sam Titan jednom kazao kako se sloboda ni od koga ne moli, već je treba izboriti oštricom mačete. Učili su nas da je Apostol o vođenju slobodnih građana Kube u svojoj knjizi Zlatno doba napisao: Čovjek koji postupa prema nepravednim zakonima i drugima dopušta da gaze i zlostavljaju zemlju u kojoj se rodio, nečastan je čovjek… U svijetu mora postojati određena količina časti, jednako kao što mora postojati određena količina svjetlosti. A tamo gdje živi mnogo ljudi bez časti uvijek mora biti i mnogo časnih ljudi. Oni se snažno odupiru svakomu tko želi ljudima oduzeti slobodu i ukrasti njihovo ljudsko dostojanstvo. U njima živi na tisuće ljudi, čitav narod i ljudsko dostojanstvo…Učili su nas da su 10. listopada i 24. veljače naše slavne obljetnice, jer obilježavaju dane kada su Kubanci ustali protiv jarma i sramne tiranije. Učili su nas da štujemo i branimo voljenu zastavu usamljene zvijezde i da svakoga popodneva pjevamo stihove nacionalne himne “Živjeti u lancima znači živjeti u poniženju i sramoti” i “Umrijeti za domovinu znači živjeti zauvijek”. Sve smo to naučili i nikada nećemo zaboraviti, iako danas našom zemljom haraju zločini, a u tamnicu vode ljude koji slijede ideale kojima su ih učili od kolijevke. Mi smo rođeni u slobodnoj zemlji, koju su nam zavještali naši očevi, i prije će ovaj otok potonuti u more nego ćemo pristati biti ičijim robovima.

Činilo se da će Apostol umrijeti u ovome stoljeću. Činilo se da će sjećanje na nj iščeznuti zauvijek. Tolika je bila uvreda nanesena našoj domovini! No, on nije umro. Njegov se narod ne da pokoriti. Njegov je narod odvažan. Njegov narod ostaje vjeran uspomeni na nj. Mnogi Kubanci pali su braneći njegovo učenje. Neki su mladići, u zadivljujućoj nesebičnosti, došli da bi umrli uz njegov grob, prolivši svoju krv i položivši svoje živote kako bi on mogao i dalje živjeti u srcima svojih sunarodnjaka. Kubo, što bi od tebe ostalo da si dopustila da Apostol umre?

Bližim se kraju svojega izlaganja, ali neću ga završiti onako kako ga obično završavaju odvjetnici, moleći da se optuženi oslobodi krivnje! Ja ne mogu za sebe tražiti slobodu dok moji drugi već trpe uzničke muke u zloglasnoj tamnici na otoku Pinija. Pošaljite me stoga onamo, da im se pridružim i s njima podijelim zajedničku sudbinu. Prirodno je da u Republici kojoj je predsjednik zločinac i lopov časni ljudi budu ili mrtvi ili u zatvoru…

Znam da će boravak u tamnici za mene biti teži nego za ikoga drugoga, ispunjen svakodnevnim kukavičkim prijetnjama i svirepošću. No ja se tamnice ne bojim, kao što se ne bojim ni srdžbe bijednoga silnika, koji je oduzeo život sedamdesetorici mojih drugova. Osudite me! Nije važno. Mene će povijest odriješiti od grijeha.”

  • Njegov govor s optuženičke klupe ostaje temeljnim dokumentom kubanske revolucije i Castrova osvajanja vlasti 1959. godine.

 

Matej Brečić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *