Kako je Europski parlament doveo imaginarnu moralnu vagu u ravnotežu

Attribution - Non Commericial - No Derivs Creative Commons © European Union 2014 - European Parliament ---------------------------------------- Pietro Naj-Oleari: European Parliament, Information General Directoratem, Web Communication Unit, Picture Editor. Phone: +32479721559/+32.2.28 40 633 E-mail: pietro.naj-oleari@europarl.europa.eu

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti.“ Riječi su to Milana Šufflaya, hrvatskog mučenika i marginaliziranog erudite u vremenu prve Jugoslavije. 8. studenog navršeno je 140 godina od njegovog rođenja, a iznad citirana rečenica i dalje služi kao trajna opomena hrvatskome narodu. Ne, ona nije poticaj za još jedno anakrono vraćanje u povijest – upravo suprotno; daje nam smjernice za budućnost koja je utoliko zdrava ukoliko je temeljena na cjelovitoj spoznaji o prošlosti. Razumski je zapitati se kako da prošlost, puna osobnih i kolektivnih trauma, bude snaga bolje budućnosti ambivalentnog hrvatskog naroda. Odgovor se krije u događaju koji dr. Šufflay nažalost nije mogao doživjeti i nadživjeti – Domovinskome ratu. Jedino on može biti vezivno tkivo Hrvata, jer jedino su tu svi beskompromisno stali iza domovine, jedino se tada vidjela sveopća solidarnost puka, jedino je njime stečena sloboda. Dakle, kako bi se postiglo narodno zajedništvo potrebno je orijentirati se na onaj dio prošlosti koji može imati kohezijski učinak, no što s onim neriješenim dijelom povijesti koji donosi samo razdor?

Razmirice iz vremena Drugog svjetskog rata nerijetko potenciraju oni koji na to razdoblje gledaju s nostalgijom, bilo onom iz ustaške, bilo onom iz partizanske perspektive. Takve retrospekcije završavaju nadmetanjima u tome koja je strana bila manje, odnosno više zločinačka i nakazna pa se manipulira nepovratnim ljudskim žrtvama i obiteljskim traumama. Pritom se sudionici takvih debata koriste imaginarnom moralnom vagom za koju su i sami svjesni da nikada neće biti u ravnoteži, ali svejedno ustraju u etičkoj superiornosti strane koju zastupaju. Kao neutralni arbitar koji tu vagu dovodi u ravnotežu pojavio se Europski parlament 19.9.2019. godine usvajanjem rezolucije „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“.

Motiv za donošenje ovog pravnog akta bilo je obilježavanje 80. obljetnice početka Drugog svjetskog rata, tragične prošlosti Europe koja bi trebala služiti kao „moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice“. U dokumentu se bezrezervno izjednačuju svi totalitarni i autoritarni režimi i ideologije, upućuje se na njihovu pogibeljnu ostavštinu i nužnost suočavanja s konzervatorima izopačenih vrijednosti, a sve kako bi se dodatno učvrstilo i demokratiziralo europsko jedinstvo. Rezolucija u hrvatskom medijskom prostoru nije uspjela dobiti potrebnu pažnju, što je poražavajuće s obzirom na to koliko je potrebno uklanjanje disproporcionalnosti u tretiranju totalitarnih režima.

Politika kao čuvar totalitarnog nasljeđa u Hrvatskoj

Činjenica je da je politička elita u Hrvatskoj još uvijek kontaminirana totalitarnim obrascima razmišljanja. Ogleda se to u svakodnevnim prepucavanjima saborskih zastupnika čiji vokabular i mentalitet obiluju isključivošću i nadasve nesposobnošću prihvaćanja pluralizma mišljenja. To vrijedi i za tzv. ljevicu i za tzv. desnicu, pa tako možemo čitati izjave pojedinaca kako „posao u svibnju 1945. nije obavljen temeljito“. Izjava je tim gora što su u Zagrebu tek prethodnih nekoliko godina počela iskapanja žrtava iz masovnih grobnica, a ovakav se politički diskurs i dalje tolerira te nesmetano egzistira u javnom prostoru.

Drugi zoran primjer gdje se lako uočavaju mentalni relikti totalitarizma su odnosi moći i izbori u političkim strankama. Tako je svojevrsni modus operandi stranaka ostala rigidna socijalistička hijerarhija bazirana na kultu neprikosnovenog vođe – redovito se na unutarstranačkim izborima kandidira samo jedna osoba, a nižerangirani partijski poslušnici u tome ne vide ništa sporno. Štoviše, klicat će novom lideru stranke kao vjerodostojnom reprezentantu volje većine, čime ih se unaprijed trenira za vrhunac političke karijere: podizanje ruku u sabornici za prijedlog zakona čiji sadržaj nisu niti pročitali. Stoga, „ne talasaj“ ostaje partijska krilatica pri obučavanju bezličnih poltrončića. Ovaj psihološki, a ne politički fenomen – politički se samo manifestira – posljedica je desetljećima dugog baštinjenja jednoumlja, tiranije jednopartijskog sustava i njegovog doživotnog predsjednika. To se pak odrazilo na razinu demokratske kulture birača u RH gdje se predsjednički izbori, koliko god groteskno zvučalo, percipiraju kao važniji od parlamentarnih, što je vidljivo u izlaznosti na samim izborima.

Europski parlament u 17. točki rezolucije izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe. Također, napominje se kako su pojedine članice Europske unije zabranile te simbole. Predsjedničku kandidatkinju Radničke fronte i Socijalističke radničke partije Katarinu Peović očigledno to ne dotiče. Naime, prilikom dostavljanja deset tisuća prikupljenih potpisa Državnom izbornom povjerenstvu, na svom sakou je istaknula crvenu zvijezdu petokraku, a nekoliko trenutaka kasnije izjavila kako je prava kandidatkinja ljevice koja zastupa „socijalizam 21. stoljeća“. Koliko je ironično, toliko je i tipično za lažne sankilote njenog kova. Da bi stvar bila gora, taj animozitet prema vrijednostima i ciljevima rezolucije nije nimalo latentan, naprotiv, Socijalistička radnička partija, čiji je kandidat, javnim je priopćenjem napala rezoluciju i njeno izjednačavanje komunizma i nacizma. U nekoliko bijednih rečenica, nimalo vrijednih spomena i analize, pokušali su revidirati povijest i tako učinili ono što sada spočitavaju Europskom parlamentu, a inače svima drugima koji su sposobni napraviti distinkciju između pojmova antifašizma i komunizma.

U 18. točki rezolucije napominje se kako se u javnim prostorima pojedinih država članica EU (parkovima, ulicama, trgovima) nalaze spomenici koji veličaju totalitarne režime „što otvara put iskrivljavanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava“. Procjenjuje se da je na teritoriju RH do 1990. godine postavljeno oko 6000 spomenika NOB-u, Titu i svim drugim stvarnim i izmišljenim jugoslavenskim akterima Drugog svjetskog rata. Nakon pada komunizma dolazi do njihovog masovnog, no ne i potpunog uklanjanja, ali i ponovnog postavljanja. Tako je 2010. godine tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović u Srbu otkrio spomenik tzv. ustanku naroda Like i Korduna i svečano započeo ponovno komemoriranje etničkog čišćenja Hrvata s tog područja. Žalosno je da su takvima usta puna Europske Unije, europskih vrijednosti i okretanja budućnosti, što ih zapravo čini opasnijima od marginalaca u Radničkoj fronti. Zašto? Na formalno-deklarativnoj razini veliki su europejci, a zbilja je sasvim drugačija – što smo vidjeli i na primjeru sramotnog Milanovićevog manevra u ljeto 2013. godine, netom prije ulaska u Europsku Uniju kada je donesen notorni „lex Perković“ kojim je ograničena primjena europskog uhidbenog naloga, a sve kako bi se spasilo udbaškog doajena od izručivanja njemačkom pravosuđu. Sramota koju smo tada pretrpjeli samo potvrđuje činjenicu da je politika u Hrvatskoj čuvar totalitarizma i ljudi proizašlih iz istog.

Uzrok ovih društveno-političkih malformacija nalazi se u samoj točki prekretnice: u stvaranju demokratske, višestranačke Hrvatske nasuprot totalitarnoj, jednostranačkoj Jugoslaviji. Što se ustvari dogodilo? Oni koji su bili poraženi na prvim višestranačkim izborima 1990., koji nisu ni željeli neovisnu Hrvatsku, ekspresno su se transformirali u demokrate, europejce i političke Hrvate, a zatim popunili trupe najvećih stranaka. U djelovanju tih političkih konvertita ostale su čvrsto začahurene vizije i vrijednosti propalog režima, a koje na perfidan način serviraju na dnevnoj razini svog djelovanja. I to toliko često da se više niti ne trude kriti usađenu averziju prema Hrvatskoj, pa sablazan javnosti ne izazivaju izjave poput Stazićeve ili pak one da smo slučajna država. Amorfni karijeristi, duhovni zatočenici totalitarizma nikada neće lojalno biti u službi hrvatskog naroda i države, stoga su za reformu društvene i političke paradigme nužni nadolazeći naraštaji lišeni emocionalnog, duhovnog i kriminalnog tereta bivšeg i bivših režima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *