Izjednačavanje Živog zida i Mosta na temelju sveprisutne populističke retorike je – pogrešno

Suvremeno shvaćanje populizma odnosi na kratkoročno, politički neodrživo emocionalno stanje koje za glavni cilj postavlja mobilizaciju neodlučnog biračkog tijela nudeći im nerealna, ali javnosti popularna i jednostavna rješenja. Populizam, danas modificiran u ideologiju mase, upravo osluškuje bilo naroda te javnosti servira vrlo prihvatljiva, ali propagandna rješenja gorućih problema svih društveno ugroženih skupina. Iako zagovaraju „otvorenu borbu“ protiv političkih populista, mediji zahvaljujući kampanjama širenja kolektivnog pesimizma nacije u javnosti potiču strahove, nezadovoljstvo te mržnju čime otvaraju vrata populistima.

Iako danas često pronalazimo etiketiranje kao retoričku pogrešku kako bi se pokušalo umanjiti vjerodostojnost određene političke opcije ili govornika, jasan pokazatelj za populizam su upravo komunikacijske smjernice. Dvojno shvaćanje populizma, kroz prizmu ideologije ili kao političkog stila dovodi mnoge u zabludu prilikom definiranja populista, bilo da govorimo o pojedincu ili pokretu. Karakterističnost populizma je upravo u tome da tretira narod kao homogenu skupinu, za razliku od samodefiniranih elita koje dijelimo u kategorije: ekonomske, političke te kulturne elite.

No, unatoč vrlo jasno stvorenoj percepciji javnosti o populistima, na domaćoj političkoj sceni uvelike griješimo kada populiste izjednačavamo kao jednu, homogenu političku opciju. Promotrimo li predizborne kampanje, uz prethodnu pogrešku kako su svi populisti homogena politička opcija, neiskusan promatrač može doći do zaključka kako je cijela politička scena zapravo jedno populističko tijelo bez jasnih politika, kao i bez svjetonazorskih odrednica.

Retorika Mosta, odnosno glavnih protagonista stranke, zapravo se zasniva na konstantnom ponavljanju kako oni nisu populisti, kao i na unaprijed dogovorenim jezičnim konstrukcijama koje koriste pri svakom obraćanju sa širom javnosti. I dok je i više nego očito kako parole poput ‘Mi nemamo gazdu‘ definiraju populizam, Most u posljednjih nekoliko mjeseci izlazi iz prizme klasične populističke stranke. Ono što je također karakteristično za populizam je preliminarna argumentacija, odnosno iznošenje određenog problema, no bez kreiranja kvalitetnog rješenja za isti. Promotrimo li nastupe, pa čak i stranačke govore lidera Mosta unazad nekoliko mjeseci, pronalazimo kvalitetnu argumentaciju zastupanih politika. Griješimo li onda u ‘etiketiranju’ kada izjednačavamo Most i Živi zid?

Svjetonazor ispred klasičnog populizma

Politički analitičari često su zamjerali liderima Mosta, prvenstveno Boži Petrovu te Nikoli Grmoji, nemogućnost jasnog svjetonazorskog pozicioniranja čime bi označili iskorak u kreiranju vlastitih politika. Kao i kod samog populizma, Most u posljednjih nekoliko mjeseci, posebice u kontekstu ratificiranja Istanbulske konvencije, bilježi jasno pozicioniranje na desnom centru. Iako su politički razlozi poprilično jasni za primjetno pozicioniranje, navedeno zapravo umanjuje mogućnost ‘etiketiranja’ stranke kao pripadnice klasičnog populizma. Naime, predstavljanje populista kao legitimnog predstavnika cjelokupnog naroda nadilazi svjetonazorske podjele čime apeliraju na sve ‘nezadovoljne birače’. Već ranije navedeno pitanje označava sav aspurd nerazumijevanja političkih opcija naše šire javnosti. No, gdje je veće nerazumijevanje, veće je i ‘plodno tlo’ za novo, već toliko viđeno, političko poentiranje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *