Fin politique Živog zida: početak kraja hrvatske političke kontradikcije?

Dvojno shvaćanje populizma, kroz prizmu ideologije ili kao političkog stila dovodi mnoge u zabludu prilikom definiranja populista, bilo da govorimo o pojedincu ili pokretu. Karakterističnost populizma je upravo u tome da tretira narod kao homogenu skupinu, za razliku od samodefiniranih elita koje dijelimo u kategorije: ekonomske, političke te kulturne elite. Moderno shvaćanje populista je svojevrsna ideologija koja implicira kako se na političkoj sceni donošenje odluka odvaja od mišljenja cjelokupne javnosti, odnosno od mišljenja „malih ljudi“ koji su upravo ti koji su izabrali elite.

Populizam u Republici Hrvatskoj često promatramo kroz pogrešno, odnosno neispravno definirano vremensko razdoblje. Naime, u posljednjih nekoliko godina pojam populizam dolazi do najširih masa koje često diskutiraju o istome potpuno nesvjesni kako populizam nije etabliran u javnom diskursu pojavom stranke Živi zid, već puno ranije. Populizam pronalazimo 1989. u Republici Hrvatskoj kao obrambeni mehanizam protiv, tada sveprisutnog masovnog srpskog populizma, odnosno radikalizma kulturnih elita. Razvitkom države razvijaju se i političke stranke koji u fokus vlastitog djelovanja stavljaju upravo narod. Za razliku od danas, populizam 90-ih godina ima čvrsto uporište – dodatna mobilizacija cjelokupnog naroda, odnosno pronalazimo njegovu pozitivnu ulogu u temeljnoj zadaći tada vodećih političara na našoj političkoj sceni – ostvarenje neovisnosti te teritorijalna obrana.

Već spomenuta tvrdnja šireg auditorija kako je Živi zid predvođen Pernarom i Sinčićem svojevrstan pokretač populizma u Republici Hrvatskoj ne drži vlastito uporište već u samoj činjenici kada se prisjetimo pojedinih imena na našoj političkoj sceni – Milan BandićŽeljko KerumStipe Mesić ili Dragutin Lesar. Svaki od spomenutih pripadao je određenom karakterističnom segmentu populizma, od lijevog do ekstremno desnog populizma gradeći populističku platformu vlastitih javnih politika.

Politička kontradikcija – cilj uništenja postaje sredstvo za samouništenje?

Pokušaj urušavanja Europske unije, po gotovo identičnom scenariju kao i britanski UKIP predvođen Nigelom Farageom, u slučaju Živog zida postaje sredstvo koje pokreće samouništenje njihove stranke. Također, primjetna je i drastična promjena u komunikacijskom diskursu vodećih aktera stranke, što je i karakteristično za krizni način komuniciranja. Možda i ponajbolji primjer za promjenu načina komuniciranja je današnje gostovanje Vladimire Palfi na N1 gdje, između ostalog, navodi kako je ona ‘zaslužna da je Živi zid od aktivističkog pokreta postao europarlamentarna stranka’. Upravo ova rečenica demonstrira promjenu retorike, gdje je pojam ‘europarlamentarna stranka’ do sada u Živom zidu percipiran na način izdaje naroda ili malog čovjeka od strane korumpiranih političkih elita.

Svađa oko mandata u Europskom parlamentu tek treba doseći vlastiti vrhunac. Naime, Ivan Pernar je obznanio kako napušta Živi zid, dok je Branimir Bunjac, zbog navodnog kršenja predizbornog dogovora oko preraspodjele mandata, suspendiran. Ono što je sigurno je polako odumiranje tri zlatne okrunjene glave lava u Živom zidu te nastavak provođenja samovolje sive eminencije Vladimire Palfi.

Živi zid ponovno dokazuje istinski besmisao moderne politike – kontradikciju. Raskol u stranci potenciran je upravo onim segmentima koje su, retorički vješto, naglašavali kako izravno štete ‘narodu’ i suverenizmu – borba za pozicije, europska plaća i nepotizam.

1 thought on “Fin politique Živog zida: početak kraja hrvatske političke kontradikcije?

  1. Time se potvrđuje da su populističke stranke ništa više nego unosan politčki biznis (lako osvajanje pozicija u parlamentu i materijalno blagostanje), koji funkcionira logikom “loše je i svi su frustrirani, pričaj što javnost želi čuti i uspjeh je iza ugla.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *