Evoluirani populist i ustavnopravni analfabet

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju, pored standardnih pravno-političkih, dogodile su se društvene promjene koje su ocrtale konture novih političkih tendencija i strujanja. Prije svega, to se očitovalo u rastu političkih stranaka i aktera koji, navodno lišeni bilo čega svjetonazorskog i vrijednosnog, obećavaju maksimalne ekonomske i sistemske promjene do kojih uvijek mora doći istovremeno s njihovim mesijanskim pojavljivanjem – u suprotnome, slijedi kataklizma.

Prvi je i eklatantni primjer Ivan Vilibor Sinčić kojem su kao poligon za prikupljanje političkih poena i simpatija poslužili deložirani, blokirani i ovršeni. Takvom retorikom uspio je 2014. godine, tada 24-godišnji nesvršeni student, u prvome krugu predsjedničkih izbora prikupiti nešto više od 16% glasova, što je ukupno bio treći najbolji rezultat. Nošeni početnom euforijom, živozidaši uspijevaju izgraditi kakvu-takvu biračku bazu koja se rasula nakon političkog suicida, izvršenog nakon ovogodišnjih izbora za Europski parlament. Apsurd leži u tome što je stranka, čiji se program temeljio na borbi protiv korupcije, već otrcanog uhljebništva i tutorstva Europske Unije, doživjela krah upravo zbog borbe za poziciju u njima toliko omraženoj Europskoj Uniji i plaće koja ondje čeka izabranog.

U samome početku razvidno je bilo da je takav politički aktivizam osuđen na kratak vijek trajanja; unošenje u policijske automobile, odnosno iznošenje iz sabornice čist su primjer neodrživog populizma. Poboljšanu (sofisticiranu), ali vjerojatno ništa više uspješnu populističku verziju, na ovogodišnjim predsjedničkim izborima predstavljat će Mislav Kolakušić.

Zbog čega poboljšanu? Njegov životopis ipak odaje da se radi o osobi koja iza sebe ima završen Pravni fakultet u Zagrebu, godine rada na različitim sudovima u Zagrebu, kao i stručne i znanstvene radove. Dakle, izgradio je karijeru te si osigurao egzistenciju mimo politike i sinekura. Život, rad i izgovorena riječ takve osobe imaju određenu težinu i vjerodostojnost. Jasno je zašto Kolakušić djeluje uglađeno u odnosu na osobe bez bilo kakve akademske ili profesionalne pozadine, Sinčića i Pernara, kojima je politika poslužila isključivo kao sredstvo zarade.

Zbog čega ništa više uspješnu? Upućeniji se auditorij, unatoč impresivnoj biografiji i poziciji autoriteta s koje Kolakušić nastupa, ne može zavarati. U zadnjem nastupu u emisiji Nedjeljom u 2 otkrio je sav raskoš svog diletantizma i neuvjerljivosti u onome što propagira, napose na ustavnopravnom planu. Veliki je apologeta predsjedničkog sustava vlasti i koncentracije političke moći u jednoj osobi. No, svjesno ili nesvjesno, plasira krive činjenice u javni prostor. Na samome početku emisije ustvrdio je kako smo za vrijeme Tuđmana imali predsjednički sustav vlasti. Međutim, netočno, 1990. godine u RH je uspostavljen polupredsjednički sustav koji se ipak razlikuje od predsjedničkog. Pri svemu tome, namjerno dekontekstualizira stvari kada navodi Francusku kao primjer polupredsjedničke zemlje koju stavlja u komparaciju s Hrvatskom ne bi li opravdao ponovno uvođenje polupredsjedničkog sustava; zanemaruje povijesno nasljeđe zemalja te individualitet pojedinog pravnog sustava. De Gaulleov model u RH je u ratnim situacijama bio opravdan sa stajališta funkcionalnosti i djelotvornosti odlučivanja pa se, kako Friedrich Hayek objašnjava, moć prinudne organizacije, kakvu inače nitko ne posjeduje, mora povjeriti nekome. Pobjedom u Domovinskom ratu i mirnom reintegracijom Podunavlja nestaje potreba za takvim državnim uređenjem i napokon se ostvaruju uvjeti za istinsku provedbu ustavnog načela diobe vlasti, zajamčenog u članku 4.. Upravo iz tog razloga 2000. godine uspostavljen je parlamentarni sustav vlasti koji dovodi do povećanja demokratičnosti hrvatskog političkog sustava u globalu, nasuprot prethodnom u kojem se vlast potpuno centralizirala i personalizirala.

Razlog zašto zagovara radikalne ustavne promjene u tome je što isključivo na taj način može instantno monopolizirati izvršnu vlast – naime, lakše je osvojiti predsjedničke izbore u čistom parlamentarnom sustavu pa zahtijevati promjenu u predsjednički sustav vlasti, nego se godinama boriti u političkoj areni čistog parlamentarnog sustava, krvavo graditi renome i okupljati istomišljenike s kojima bi u konačnici osvojio parlamentarnu većinu i tako se domogao ključnih poluga izvršne vlasti. Reputacija se gradi godinama, a prema apokaliptičnim izjavama kadije Kolakušića, Hrvatska ih nema na traćenje.

Nadalje, još jedna ustavnopravna i populistička besmislica vrlog borca za pravdu jest reforma Ustavnog suda. Evidentno je da za trenutni sustav izbora sudaca Ustavnog suda ne postoji konsenzus u akademskoj zajednici, no put promjena koji iskusni sudac predlaže je, u najmanju ruku, aspurdan, a možda i vrhunac nelogičnosti političkog diskursa koji zauzima; broj sudaca bio bi reduciran s 13 na 9, a trećinu bi birao predsjednik, trećinu zakonodavac i trećinu građani. Da, građani, dobro ste pročitali. Voditelj emisije, koji je bio netipično blago nastrojen prema gostu, na ovu je izjavu morao reagirati podsmijehom. Međutim, gost je nastavio samouvjereno tvrditi kako „građani mogu prepoznati tko priča gluposti, a tko govori
argumentirano
“. Ako uistinu mogu, onda su vjerojatno prepoznali i glupost planirane reforme čuvara Ustava. Prosječan građanin, nažalost, ne poznaje niti elementarnu ulogu Ustavnog suda, pa kako da onda izabire onoga tko će u njemu djelovati?!

Spremnost na koalicijsku perverziju koju je Andrej Plenković morao skrivati, Mislav Kolakušić otvoreno zastupa prije samih izbora. Prema njegovim riječima, u slučaju da izađe na parlamentarne izbore, spreman je koalirati sa „svim dobrim ljudima“, neovisno iz koje stranke i provenijencije dolaze. Sudeći prema izrečenom, trenutna parlamentarna većina koja je hibrid HDZ-a, HNS-a i Milorada Pupovca zapravo je časna i principijelna koalicija u odnosu na ono na što je Kolakušić spreman.

Unatoč kardinalnim retoričkim i programskim manama, izvjesno je da će Mislavu Kolakušiću pripasti protestni glasovi koji su 2014. godine pripali Ivanu Viliboru Sinčiću, a još je izvjesnije da antisistemske stranke i pojedinci neće, barem ne u bližoj budućnosti, kreirati državne politike. Ciljanje na sentiment građana i distanciranje od ideološkog već je viđena taktika koja ne urađa plodom. Ekonomski aspekt života jest bitan, međutim, čovjek je biće složenog identiteta pa davanje apsolutnog prioriteta jednom njegovom dijelu te zapostavljanje drugog nije moguće. Osobito ne u Hrvatskoj koja je ideološki dihotomična i neraščišćene povijesti, stoga se od pojedinca uvijek traži da jasno artikulira sustav vrijednosti koji baštini.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *