Europska unija ili politička neutralnost za Bosnu i Hercegovinu?

Neutralnost je karakteristična i svojstvena isključivo stabilnim zemljama razvijenog gospodarstva, s precizno koncipiranom organizacijom i funkcionalnim institucijama vlasti unutar istih. Ono što je diskutabilno su upravo okolnosti pod kojima se jedna država odlučuje za političku neutralnost, tj. koliku zapravo moć neka država može demonstrirati kako bi svjesno težila izolaciji. Sve to dovodi do potenciranja pitanja poput geostrateškog položaja upitne ekonomske i vojne moći, strateški interesi ili pak unutarnje političko ustrojstvo.

Međutim pravo pitanje glasi koliko je uopće moguće danas voditi apsolutnu politiku neutralnost ili je to samo javni privid. Brojni pokazatelji i činjenice dokazuju da je potpuna neutralnost ipak moguća, a klasičan primjer pronalazimo u načinu organizacije i funkcioniranja švicarskog društva, s kontinuiranom dugogodišnjom tradicijom neutralnosti. Analizirajući brojna događanja u svijetu, neutralnost bi s aspekta 21. stoljeća zapravo predstavljala po mnogima krivi način vođenja politike, obzirom ne postoji manevarski prostor, imajući u vidu razmjere globalne međuovisnost europske zajednice i kolektivne sigurnost, a s druge strane i nove prijetnje te opasnosti koje nemaju klasičnu vojnu dimenziju.

Sve ovo upućuje na nužnost suradnje među zemljama i članstva Europske unije i NATO saveza, a s ciljem zaštite i očuvanja mira. Nemogućnost neutralnog statusa vidljiva je i u slučaju Bosne i Hercegovine, kao složene nacionalne zemlje, s nepostojećim konsenzusom, provođenjem zastrašujuće nekonzistentne politike tenzija i nejednakosti na svim razinama vlasti, kako u pogledu odnosa tri konstitutivna naroda tako i manjkavosti zakonske i ustavne regulative.

Situaciju u Bosni i Hercegovini definiramo bi kao krajnje nepredvidivu, a djelovanje velikog broja moćnih globalnih aktera vanjske politike te strahovita ratna razaranja i veliki demografski gubitci, uvelike doprinose spomenutoj nemogućnosti izolacije. Utjecaj europskih aktera vanjske politike vidljiv je kroz prizmu sva tri konstitutivna naroda BiH. Utjecaj ruske vanjske politike u pogledu homogeniziranja naroda u srpskim i pravoslavnim dijelovima koji Rusiju vide kao zaštitnicu srpskih nacionalnih interesa, Turskog utjecaja pri stvaranju savezništva s muslimanima, vanjske politike Republike Hrvatske u pogledu apsolutne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH, kao i nezaobilaznu nazočnost međunarodnih centara moći, koja govori o nepostojanju manevarskog prostora neutralnosti.

Jedna od karakteristika neutralnosti je i obveza države da čak i u miru ne prima na sebe bilo kakvu obvezu koja bi je na bilo koji način mogla uvući u rat, a borba u dominaciji jednih nad drugima unutar BiH samim tim nam onemogućava ispunjavanje jedne od osnovnih pretpostavki neutralnosti. Međutim kako bi se zadržala neutralnost nije dovoljno samo odbijanje ratova ili pak odbijanje vojnog saveza, također je nužno i izbjegavanje pristrane politike, jer bi to stvorilo sumnje u pogledu same neutralnosti države.

Pitanje za kraj bi glasilo što BiH s neutralnošću kao vanjskopolitičkom odrednicom uopće dobiva? Stalna neutralnost također nije dovoljna garancija sigurnosti građana i očuvanja teritorijalnog integriteta. Sigurnost i budućnost vanjske politike BiH morala bi se zasnivati na solidarnosti sa drugim zemljama članicama EU, kao i na suradnji s NATO savezom, najmoćnijim sustavom kolektivne sigurnosti u svijetu. Politika neutralnosti u nekim drugim, uvjetima, zemalja snažnije i vedrije prošlosti zasigurno da nije loše rješenje, međutim po pitanju zemlje kao što je BiH više nego izvjesno je da je zapravo jedini put opstanka ranjive, entitetski sukobljene Bosne i Hercegovine, put ulaska u EU.

Tea Ružić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *