Populisti svih zemalja, ujedinite se i zašutite!

Populizam je, prema definiciji nizozemskog politologa Casa Muddea, “ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda“.

Kao i svaka ideologija on krije jednu opasnost, a ta je opasnost njegovih ”trbuhozboraca”, baš onih koji govore što narod želi čuti. Posebno su opasni u doba kriza, ratova ili uvođenja novih vladinih mjera.  Oni jako lijepo pričaju, uz njih se veže komentar  ”Čovjek je sve objasnio!”, iako u pravilu ništa nije objasnio, osim što je dobio pet minuta slave.

Demokracija i populizam se na prvu ruku čine jako slični, i jedni i drugi dolaze iz naroda, ali su udaljeni miljama. Winston Churchill je rekao ”Demokracija je loš oblik vladavine, ali ne znamo bolje.”  U demokraciji reći će ”narodni tribuni” svatko ima pravo na svoje mišljenje.  Ali gdje je granica između prava na mišljenje i odgovornosti za ono što se izgovori?

Kada imate neko pravo, obično ono podrazumijeva obveze, odgovornost. Jednom izgovorena riječ se ne može povući. Ona je tu, a danas u digitalnoj svakodnevici možete ju bilo kad ”izvući”. Pa tako imate legendarnu izjavu srpskog ministra zdravstva koji je za pandemiju Covid – 19 mrtav hladan ”ispalio” kao iz topa ”Smrtnost je mala, ali za onog tko umre je stopostotna.’‘ Izjaviti takvo nešto  i nakon toga ostati ”živ” je za posebnu analizu.

Naš političar ”dijete”  populizma svakako je Ivan Pernar, koji je iskoristio situaciju nakon teške krize 2008./2009. godine, kada su mnogobrojne obitelji bile ovršene, a nakon toga nažalost i deložirane. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko su stvarne koristi imale te obitelji, kada je Pernar i co., izvodio one silne performanse.  Zanimljivo bi bilo čuti od istih obitelji, koliko im je konkretno pomagao hrvatski Robin Hood, nakon svih silnih trauma koje su doživjeli  financijskim slomom.

Narod je Ivana Pernara izabrao u Hrvatski sabor, dobio je solidan broj preferencijalnih glasova  (u VI. izbornoj jedinici na listi Živog zida dobio je 1755 glasova, odnosno 15,66 posto glasova).  Prema definiciji njegov izbor je demokratski izbor. Vlast proizlazi iz naroda, narod  je birao. Pernar je populist koji se u javni prostor probio izgovarajući razne teorije zavjera, koje narod voli slušati, posebno ako se radi o komunistima i masonima. Njegov populizam postao je opasan kada je omalovažavao depresiju kao ozbljnu psihičku bolest 21. stoljeća, pozivao ljude da odu u šumu i popiju si Vitamin C.

Njegov populizam je kršio sve Pravilnike kada je upadao u srednje škole. I dalje će neki tvrditi to je demokracija.  Ne to nije demokracija, već Ivan Pernar , saborski  zastupnik, izravno krši zakone. Iste one zakone  koje je izglasao Hrvatski sabor. Na svojoj populističkoj ”metli” jahao je, pritom misleći kako ne treba odgovarati.

Još opasniji populizam je na desnici.  Sjetimo se suludih istupa Tomislava Karamarka, u novije vrijeme Miroslava Škore, iako je ovaj drugi uz populizam krajnji licemjer. Karamarko je svoju politiku, nedostatak karizme, profinjenosti kompenzirao jeftinim desničarskim populizmom. Na ulice je izvukao branitelje, na vlast doveo ljude kojima se nitko imena ne sjeća, niti treba. Sva sreća njegovo vladanje, zahvaljujući njemu, bilo je kratkog vijeka. Njegov pad uvjetovan je tipičnom populističkom zabludom mene svi vole, pa ja vas branim od neprijatelja. Vidjeli smo da ga ne vole, jer nije uspio skupiti dovoljan broj ruku da izglasa preslagivanje Vlade.

Miroslav Škoro mislio je na ”valu” populizma postati novi predsjednik Hrvatske.  Sa svojim  sloganom nadao se oteti ”dite materi” i tako postati prvi čovjek zemlje. Populistička strategija nije toliko loša, dok ne postane narcisoidna i licemjerna.  Posebno je gadljivo objašnjenje naplate parkinga ispred jedne zagrebačke bolnice. Miroslava Škoru spotaknuo se od  vlastiti slogan ‘‘Sad ili nikad”.

Profesori iz populizma svakako su predstavnici MOST-a. Kada se MOST pojavio, predstavljao je nešto novo i nepoznato u javnom diskursu, predstavljao je jedan jednostavan jezik promjena, politika i onoga ”može se kad se hoće”.  Ali onda dobivaju 19 mandata na izborima 2015. godine i sami sebe šokiraju te si postavljaju pitanje što sad.

I onda pribjegni tipičnoj populističkoj strategiji ili mi ili oni, mi smo bolji, oni su lošiji, oni su korumpirana elita, a mi smo narod. Sve smo to znali, ali koji je plan i program da se stvari promjene. Gdje nas vidite za pet ili deset godina? Što nudite za budućnost svih nas? Što nam vi možete ponuditi, a da nije mrtvo slovo na papiru. Ispalo je jedno veliko ništa. Kako možeš osvojiti toliko mandata i da na kraju nemaš ništa? Kako možeš stati pred nekog i ne ponuditi ništa? To je temeljna razlika između demokracije i populizma. Populizam je jedno veliko ništa. Kada se fanfare ugase, populisti ostanu sami, razgolićeni, bez sadržaja.

Posebno razočarenje u hrvatskom političkom prostoru ovih dana je ponašanje oporbe.  Svakoj demokraciji oporba je vitalni organ, ona je korektiv, ona poziva, ona ruši vlade kada ne rade svoj posao. Hrvatska oporba je postala populistička, napada sve i svakog, pri tom ”lupeta” i ne nudi ništa.

U ovoj situaciji globalne pandemije populisti su izrazito opasni. Potrebno je jasno razlučiti jeftini, osobni PR, od stvarne pomoći i rada. Nije dovoljno od pripadnika oporbe, neovisno o političkom spektru, pojaviti se na javnim televizijama i pričati što bi mi kada dođemo na vlast,  jer pandemija nije izborna kampanja. Ovo nije vrijeme za nečiju samopromociju, niti pisanje lovorika nebitnim, sporednim likovima. Ovo je vrijeme za čovjeka, spas svakog ljudskog  života.Svi teoretičari zavjera, glasni kritičari bez pokrića, predsjednici koji su tvrdili da je virus samo izmišljotina Kineskih vlasti sada nose na duši  mrtve. Zato ako nikad, sad je vrijeme da zatvorimo vrata populizmu, uz poruku. Populisti svih zemalja, ujedinite se i zašutite!

Antonija Bekić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *