Najbolji hrvatski retoričari u ovom desetljeću: tko je oduševio, a tko podbacio?

Jedna od najsnažnijih kombinacija u političkom diskursu za uvjeravanje publike jest spajanje etosa i patosa. Spajanjem ova dva činitelja govora, govornik je posebno uvjerljiv. Govornik uvjerava publiku te budi zainteresiranost za temu vlastitim etosom, dok patosom izaziva emocije u publici. Slušajući takvog govornika publika se osjeća kao da stoji pred zrcalom i sluša svoje vlastite interese i uvjerenja vješto izražene kroz komunikaciju prema toj publici. Upravo se političari često služe ovom vještom taktikom ujedinjavanja govornika i slušatelja identificirajući se s publikom te zauzvrat očekujući da se publika identificira s njima.

Srebro hrvatskih nogometaša, ulazak Hrvatske u Europsku uniju, završetak priče oko Agrokora, odlazak legendarnog Olivera, početak realizacije dugoočekivanog Pelješkog mosta. Sve su ovo jedne od temeljnih sastavnica ovoga desetljeća. Turbulentna, odnosno krizna vremena savršen su indikator kriznog te političkog komuniciranja, ali i stvaranja kompletne slike hrvatskog političkog diskursa.

Razum, karakter i volja: je li ih bilo u komuniciranju političara u ovom desetljeću?

Analiza najboljeg retoričara u Hrvatskoj, u kontekstu politike, bazirana je isključivo na Aristotelovoj podjeli izgradnje etosa. Aristotel ističe kako govornik tj. retor, mora demonstrirati zdrav razum, dobar moralni karakter te dobru volju, a navedene objedinjene kvalitete naziva etosom. Nadalje, prema Aristotelu vjerovanje autoritetu govornika označava ujedno i vjerovanje da je kompetentan u tematici koju izlaže. Tako se razvija naklonost javnosti prema govorniku, javnost postaje aktivnija za vrijeme samih govora te u konačnici dolazi do uvjeravanja javnosti. Upravo zato Aristotel smatra kako je karakter govornika najsnažnije sredstvo uvjeravanja.

Aristotel kaže da zdrav razum sugerira da je govornik kvalitetno pripremljen ili dovoljno kompetentan za temu koju izlaže. Dobar moralni karakter možemo otkriti svjesno ili pak nesvjesno jer svaki argument sugerira javnosti određene osobine govornika ili retora. Karakter govornika oslikava se upravo u onome što govori ili poduzima. Kao zadnju sastavnicu Aristotel otkriva dobru volju govornika koji koristi jezik prilagođen određenoj interesnoj publici kako bi efekt uvjeravanja u argument bio učinkovit. Isto tako, vješt govornik daje objašnjenja ili primjere kada procijeni da je potrebno ili pak prenosi vlastiti entuzijazam publici kojoj se obraća. Upravo zahvaljujući trima navedenim sastavnicama, govornik postaje vjerodostojan široj javnosti.

Na temelju postavljenih kriterija, zasigurno se javlja i pitanje – postoje li političari koji ulaze u navedeni okvir? Naravno da postoje. Kritičnost u hrvatskom javnom prostoru je i više nego dobrodošla, no baziranje na pesimizmu ne vodi prema naprijed, već prihvaća obrazac prosječnosti i takozvane sivilosti društva.

Andrej Plenković

Andrej Plenković vrlo dobro argumentira iznesene tvrdnje pred auditorijem potkrepljujući ih podatcima ili statističkim parametrima te pritom navodi izvore čime vlastitu retoriku čini vjerodostojnom široj publici. Na hrvatsku političku scenu 2016. uvodi promjenu komunikacijske paradigme, posebice pri usporedbi s još tada aktualnim premijerom Zoranom Milanovićem. Iako nije karakteristična za hrvatski politički diskurs, umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji.

U odnosu na 2016. godinu primjetan je veći broj diskreditiranja političkih oponenata, što i nije iznenađenje s obzirom na dinamiku događaja u Hrvatskoj tijekom ovim godina, posebice kada se u kontekst stavi i glasanje o nepovjerenju ministrima. Stavljajući sebe na prvo mjesto čestim korištenjem zamjenice ja, odnosno deiktičkog izraza, Plenković među auditorijem pojačava ulogu etosa pri uvjeravanju. Zaključujemo kako se radi o izuzetnom retoričaru koji je bio nužan za promjenu komunikacijske paradigme u Hrvatskoj.

I u nedavnom televizijskom gostovanju koje je pretvoreno u svojevrsnu političku debatu, Andrej Plenković pokazuje svu širinu retoričke superiornosti. Iz spomenute debate, prema reakciji samih gledatelja izlazi kao pobjednik, a sama reakcija javnosti i više je nego ispravna.

Zdravko Marić

Iako u fokusu javnosti zbog resornog ministarstva, ministar Marić pokazuje zavidnu sposobnost distanciranja od agresivne retorike, čak i u trenucima glasanja o njegovom opozivu u Saboru. Vlastitu retoriku čini vjerodostojnom, jer se u niti jednom trenutku ne upušta u patetiku ili pokušaj diskreditiranja političkog oponenta. Vlastite političke odluke pokušava prikazati racionalno, odnosno pokušava argumentirati najširoj javnosti vlastite poteze pritom koristeći srednji govorni stil prigodan za najšire mase.

Ministar Marić vlastite tvrdnje potkrepljuje izvrsnom, gotovo savršenom razinom argumentacije. Kao i predsjednik Vlade Andrej Plenković, Marić uvodi svojevrsnu promjenu komunikacijske paradigme na hrvatskoj političkoj sceni ugodnim i kulturnim komuniciranjem pri čemu ne nastoji omalovažiti sugovornikov etos već sav fokus usmjerava na kvalitetnu argumentaciju tvrdnji.

Zoran Milanović

Bahatost i aroganciju uvelike pripisuje i inernosti političkih lidera i zastupnika u parlamentu koji su označeni kao nedorasli protivnici. Tek 2016. godine mijenja se pozicija dolaskom Andreja Plenkovića što je rezultiralo i objektivnom porazom u televizijskim debatama. Unatoč navedenim nedostacima, Zoran Milanović pokazuje iznimnu važnost gradnji etosa kao glavne karakteristike pri političkom odlučivanju unutar hrvatskog diskursa. Njegova politička karijera uvelike obilježena i dvojicom iznimnih retoričara – Sanaderom i Plenkovićem.

Ivo Sanader

Vješt govornik savršene dikcije. Uz ugodan glas, krasi ga gotovo savršeno razumijevanje i implementiranje strateškog manevriranja u svim javnim nastupima. Ne postoji predmet rasprave iz kojeg Sanader nije uspio izaći (barem prividno) kao pobjednik. Prisutna je i vidljiva naučena retorika, kao i vježbe kojima umanjuje nesigurnost pred širom publikom. Ova prisutnost odraz je svjesnosti o važnosti pravinog načina komuniciranja prema javnosti.

Tonino Picula

Iako neostvareni lider Socijaldemokratske partije, Tonino Picula gotovo svakodnevnim medijskim gostovanjima implementira u javni diskurs retoriku na tragu ministra Marića – fokus na argumentaciji i preciznosti, bez pretjeranih ideoloških rasprava.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *