Istinsko liderstvo iz (polu)sjene

Kada pojam liderstvo stavljamo u suvremeni okvir češće se u široj javnosti povezuje s korporacijama, nogometnim trenerima ili političarima. Liderstvo je puno dublji termin od ovoga te se s toga ne može pripisati samo jednoj kategoriji, a riječ je o pozivu koji je usmjeren prema svakome od nas da na uspješan i kvalitetan način ostvari određene rezultate te postavljanje životnih temelja. No, vratimo se na ovaj uži način poimanja liderstva, odnosno politiku te samu retoriku.

Vratimo se na sami početak, u doba grčke demokracije, odnosno otprilike sredinom 5. stoljeća prije Krista gdje je govorništvo bilo od velike važnosti za političko djelovanje, a bitno je za razumijevanje same retorike i cijelog konteksta. Građani Atene branili su se ili optuživali pred sudom i skupom građana, a političari su se borili za naklonost javnosti. Obrazovani Atenjanin morao je barem donekle biti upoznat s pravilima retorike. Tada nastaju i dva osnovna pravca u antičkoj retorici: postizanje što veće uspješnosti u uvjeravanju bez obzira na istinu te ideal retoričke rasprave.

Prvi pravac, uspješnost prije svega, ima svoje porijeklo na Siciliji kod retoričara Tizije i Koraksa na Sirakuzi, a u Ateni je našao sljedbenike u sofistima, među kojima je Protagora bio najistaknutiji. Sofisti su slovili za obrazovane, dobre govornike koji su u početku djelovali u zatvorenim školama. Bavili su se problematikom psihologije, etike, politike te retorike. Nakon izlaska na trgove i općenito u javnost, sofisti započinju podučavanje pojedinca ili skupina o retorici, politici i matematici iz čega proizlazi tvrdnja kako su često bili samo prazni retori koji su za novac prodavali znanje o tome kako se svaka stvar može braniti i napadati, potvrđivati i negirati. Nasuprot tome pojavljuje se Platon koji izražava skepticizam prema sofistima kao misliocima. Platon ostavlja veliki utjecaj i na svoga učenika Aristotela koji djelom Retorika ostavlja značajan doprinos razvitku istoimenog pojma. Aristotel je smatrao kako onaj koji u svojim rukama ima istinu i pravdu, kad gubi, nema koga kriviti doli sebe samoga.

Nakon ovog povijesnog pregleda retorike, ali i same politike, vratimo fokus na današnje izazovno vrijeme koje nas uvelike oblikuje. Već su ispisane mnoge analize o uspješnoj komunikaciji Nacionalnog stožera, odnosno glavnih protagonista priče – Alemki Markotić, Viliju Berošu, Davoru Božinoviću i Krunoslavu Capaku. I zaista, svaku od tih pohvala su zaslužili svojim profesionalizmom, načinom komuniciranja i za sada iznimnim rezultatima. Uostalom, to se od njih i očekuje, no zbog nevještih komunikatora na političkoj sceni svaka promjena na bolje za širu javnost predstavlja i izniman napredak.

Ono što ne stavljamo u kategoriju napretka, već u kategoriju konstante je uspješna komunikacija predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koji je u ovim trenucima iskazao i odlike istinskog lidera – povukao se u (polu)sjenu kako bi javnost prepustio stručnosti. Samo jedna od odlika istinskog lidera je prepuštanje struci da upravlja krizom, a to je još jednom demonstrirao. Pitamo se koji je najbolji odgovor na sveprisutni populizam? Dobili smo ga u ovoj odlici lidera. Uvodni, odnosno povijesni pregled politike i retorike sada dobiva još više na svojoj jačini. Promatramo li ovaj povijesni slijed retorike, dolazimo do pitanja – na čijoj strani želimo biti? Na strani sofista koji su nakon početne kvalitete postali isprazni retori ili na strani Platona, odnosno Aristotela? Potrebno je svakako težiti na stranu istine, izbjegavati vješte populiste te razvijati prvenstveno kritičko promišljanje koje nam omogućava prepoznavanje ispraznosti sofista. Modernizirano – #TeamAristotel.

Matej Brečić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *