Zašto su retorika i književnost dva lista iste grane?!

Jesu li i zašto su književnost i retorika dva lista iste grane? Jesu li podređene jedna drugoj, protječu jedna iz druge ili se nadopunjuju i savršeno uklapaju. Bilo kako bilo, zadovoljavaju potrebu za proučavanjem i promišljanjem.

 

Govorništvo kao osmišljen i ritmički oblikovan način izražavanja, čija je osnovna svrha uvjeravanje, pridobivanje slušalaca za ono što se zagovara, javlja se zajedno sa čovjekovim duhovnim stvaralačkim procesom nastalim u onom razvojnom periodu čovjekove duhovne kulture u kojemu nisu postojali posebni oblici usmenog stvaralaštva u usmenoj narodnoj književnosti.

 

Riječi su ovo kojima počinje Aristotelova Retorika i nastavlja se svaki oblik govorništva suvremenoga doba.

Pričati o govorništvu, temeljima i strukturi govora, a zanemariti filozofski, jezični, književni utjecaj te utjecaj psihologije i srodnih područja, prilično je nezahvalno, ali i nemoguće. Umjetnost kao izraz nečijeg stila, razmišljanja i samog življenja javlja se kroz različite oblike ljudskoga djelovanja. U davnoj povijesti, dok umjetnost još nije imala današnju ulogu i vrijednost, nastajala su antologijski vrijedna djela koja su svoje mjesto pronašla čak stoljećima kasnije. Tako je i sa književnošću. Književnost antike podarila je svjetskoj književnosti djela kao uzore koja ostaju matična i klasična djela kroz vrijeme, do danas. Razvitkom antičke književnosti razvijala se i kultura  govorenja kao popratni dio, neizostavan pri gradnji određenih književnih oblika. Ipak, ne može se reći da je retorika toga doba nastajala zbog ili radi književnosti. Retorika je svakako imala svoj put i pravac te se razvijala i na području drugih društvenih fenomena osim književnosti.

Dragoviću, ne zboriš pravo, drskome nalik si ti!

Bogovi doista čovjeku svakom ne daju dare

umilne svojem ni duha, lika ni govora tečna.

Jedan izgledom svojim je slab, al’ što god

besjedi to mu ljupkošću zaodjene bog, ljudi

s užitkom gledaju njega; govor mu zbijen i tečan,

stidom, milino ljupkom u skupštini narodnoj blista.

Kad gradom većma ide, k’o boga svi motre ga ljudi,

Drugi je izgledom bozma, štono su vječni, nalik,

ali mu besjede ljupkošću ne zaodjenuše bozi…

 

Ovim riječima u Odiseji Homer opisuje dar govorništva, Aristotel ih koristi kao sažetak svoga učenja o govorništvu. Možda su ovo riječi koje najljepše, ali i najjednostavnije opisuju govorništvo kao dar u svojim početcima. Iz ovoga primjera vidimo da književnost i retorika, ili govorništvo imaju usku vezu. Sve što su ljudi htjeli reći, pokazati, poučiti nekada je išlo kroz umjetnost/književnost. Književnost je bila medij kojim se prenosilo ono vrijedno, poučno i lijepo i kao takvu treba je znati prepoznati i uvažavati. Danas, reklo bi se, književnost „bježi“ od kulture govorenja, govorništva i retorike. Točnije, ljudi je zaobilaze. Treba li se zapitati je li to nemar, neznanje ili slijepo vjerovanje u sebe, da si dovoljno sposoban i da ti ne treba ništa što je netko drugi lijepo izrekao. Srame li se ljudi iskoristiti nečiju misao i obogatiti je svojim promišljanjem te nam dati čistu sliku svoje poruke?

Zašto čitamo? Da bismo znali govoriti i gdje ćeš bolju poveznicu retorike i književnosti, a da opet ne umanjujemo vrijednost ni jedne ni druge.

Je li došlo vrijeme kada je književnost samo zabava, razbibriga, podloga za kritiziranje lektire…, a ne vrijedan i kvalitetan suputnik svakom jakom govorniku javnog djelovanja pa i običnom smrtniku dok na kavi promišlja o banalnosti života?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *