Zašto je #postcardsforMacron istinski feministički pokret

Živimo u vremenu interneta, virtualne stvarnosti i društvenih mreža, u vremenu u kojem jedna riječ ili sintagma napisana s „ljestvama“ ispred može mijenjati živote i sudbine. Dokaz tome je globalni pokret #MeToo, usmjeren na razotkrivanje sekstičkog ponašanja, ucjena i nepravdi kojima su žene izložene. Ta, trenutno najvruća feministička tema na svijetu, ovih je dana možda dobila konkurenciju.

Ponovno je, naravno, riječ o hashtagu, i ovaj je također krenuo iz Amerike, ali se ubrzo proširio po cijelom svijetu, odnosno internetu. Catherine Pakulak, doktorica ekonomskih znanosti i profesorica na Katoličkom američkom sveučlištu pokrenula je #postcardsforMacron kao odgovor na izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kojom je on postavio u međuodnos, i to obrnuto proporcionalan, broj djece koju žena rađa i razinu njezinog obrazovanja. Pakulak je htjela vlastitim primjerom pokazati da je moguće da žena bude „savršeno obrazovana“, a da usto ima „7, 8 ili više djece“ (ona ih ima osam). Kao što je to bio slučaj i kod #MeToo, ni ovdje nije trebalo dugo čekati da i druge žene koje dijele njen stav, razinu obrazovanja i broj djece pošalju svoju razglednicu Macrona. I tako je nastao #postcardsForMacron, istinski feministički odgovor na tu izjavu francuskog predsjednika.

Iako ima onih, poput Clare Gaymard, utemeljiteljice zaklade Raise i majke devetero djece, koji smatraju da je izjava uzeta iz konteksta, a da je kontekst bio oblikovan prethodnim izlaganjima koja su se odnosila na probleme afričkog kontinenta, kao što su prisilna udaja i prisilno rađanje te onemogućavanje obrazovanja za djevojčice, ovo nije prva Macronova izjava o Africi i njenom natalitetu. Prošle godine, na summitu G20 u Hamburgu, izjavio je da „možete uložiti milijarde eura, ali ništa nećete postići u zemlji u kojoj jedna žena još uvijek ima 7 ili 8 djece“. Budući da je briljantan govornik, nemamo razloga sumnjati da se, u jednom ili u drugom slučaju, nespretno izrazio ili da nije mislio ono što je htio reći.

To je posebno jasno u ovom drugom primjeru, gdje upotreba priloga još može značiti više toga: od uvjerenja da je samo pitanje vremena kad će se i afričke žene „urazumiti“ do toga da Macron smatra kako je imati toliko djece zaostala navada primitivnih i neobrazovanih. U svakom slučaju, takva jezična konstrukcija, zajedno sa svojim kontekstom, nedvojbeno izražava želju da se takvoj praksi stane na kraj što prije, kako bi te milijarde eura konačno postigle željeni učinak. U tom grmu, zapravo, leži zec: čini se da francuskog predsjednika najviše pogađa to što uloženi novac ne donosi očekivanu dobit. Za bivšeg bankara, to možda i nije toliko neočekivano. No, i dalje je duboko žalosno i uznemirujuće, posebno ako se uzme u obzir da sam Macron nema djece. Kad se tome klubu pridruže njemačka kancelarka, britanska premijerka, nizozemski, luksemburški i švedski premijer te još nekoliko europskih čelnika – svi odreda bez djece, jasno je da Europa, ili barem njezine najmoćnije i najrazvijenije države (s vjerojatno najobrazovanijim stanovništvom) imaju problem.

Problem leži u tome da se čini kako su Europljani počeli više voljeti novac, udobnost, sigurnost i životne užitke od djece. U svojoj zaslijepljenosti, oni ne uviđaju da su velike obitelji zapravo izvori najvećih užitaka, temelj stabilnosti društva, najbolje moguće okruženje za djecu i najbolja motivacija za roditelje. Za njih djeca, ili barem „previše“ djece (a to znači više od broja koji su oni odredili kao gornju granicu) predstavljaju prepreku na put do samoostvarenja. Riječima G.K. Chestertona, “to znači da su ljudi izgubili poštovanje prema primarnim stvarima, i stoga svaki osjećaj o proporcijama svijeta. Ljudi koji pred takvim čudom [djetetom] preferiraju mehaničke užitke izmoreni su i porobljeni. Preferiraju sam talog života radije negoli prve fontane života. Preferiraju posljednje, iskrivljene, neizravne, posuđene, ponavljane i iscrpljene stvari naše umiruće kapitalističke civilizacije, ispred stvarnosti koja je jedino pomlađivanje svih civilizacija. Oni su ti koji stavljaju lance staroga ropstva, a dijete je to koje je spremno za novi svijet.”

Feminizam i djeca

Stoga se čini da iza izjave francuskog predsjednika nije stajala plemenita i pravedna nakana da se djevojčice zaštiti od iskorištavanja i da im se pruži obrazovanje, već da je u pitanju zapravo nešto drugo. Radi se o preziru. I to preziru prema ženi, svakoj onoj (a ne samo afričkoj) koja nije onakva kakvom je zamišlja bogati Europljanin, svakoj onoj koja se usudi staviti karijeru iza obitelji; svakoj onoj koja će riskirati da je se zove „strojem za rađanje“, a odbija biti samo stroj za proizvodnju ekonomske koristi; svakoj onoj koja zna da su djeca vrijednija od svih pozicija i titula.

Macronove izjave vrijeđaju ženu u njenom temeljnom dostojanstvu kao one koja jedina može dati novi život i zato bi one trebale isprovocirati svaku iole ozbiljnu feministicu. No, francuski predsjednik ne treba strahovati od medijskog linča, prosvjeda polugolih aktivistikinja ili gađanja nekim predmetom, jer su današnje feministice zapravo na njegovoj strani. Za njih žena može imati samo previše djece, nikad premalo.

Zato su žene koje su se pridružile pokretu #postcardsForMacron istinske feministice, koje primjerom pokazuju kako je otvorenost životu bila blagoslovljena uspjehom i na drugim društvenim poljima. Njihovi su prioriteti jasni i zbog toga je taj pokret toliko važan: on daje nadu da još uvijek postoje žene koje svijet novca, uspjeha i karijere nije zaslijepio toliko da zaborave na svoju najvažniju ulogu. One su na prezir odgovorile na najbolji mogući način: ponosom, stavljajući slike svoje djece i ističući da su, iako imaju sve te diplome i titule, „najsavršenije obrazovanje“ dobile upravo od svoje djece.

 

*Članak prethodno objavljen na portalu MiMladi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *