Vrijeme je da Uljanik konačno ode u povijest

Sizifov posao, uzaludno guranje goleme stijene na vrh brda samo kako bi se čim dođe do vrha stijena otkotrljala natrag u podnožje. Ta vrlo klasična grčka metafora poznata je gotovo svakome, ali malo tko zna razlog iz kojeg su grčki bogovi Sizifa osudili na vječne muke. Za početak, Sizif je ‘cinkao’ Zeusa otkrivši bogu Azopu lokaciju njegove kćeru koju je Zeus oteo. Zatim Zeus naređuje Tanatosu, bogu smrti da okuje Sizifa u Tartaru. Sizif je u Tartaru zamolio Tanatosa da mu pokaže kako čarobni lanci funkcioniraju, te je Tanatos na prijevaru sam sebe okovao na što nitko nije mogao umrijeti. Tu prijevaru prekinuo je Ares kojemu je bilo dosadno kako nije bilo žrtava u ratu. prije konačnog izvršenja kazne tražio je od vlastite žene da ga ne pokopa nego da mu tijelo baci na trg. Perzefoni (Hadovoj ženi) ‘prodao je priču’ o tome kako se supruga ponijela divljački prema njemu, te ju je time uspio nagovoriti da ga pusti natrag na površinu. Pogađate, nije se htio vratiti natrag. Pomalo sličnu priču imaju i radnici Uljanika.

Godinama ‘radnici’ hrvatskih brodogradilišta glume očajne marljive stručnjake kojima zli političari/članovi uprave smijući se iz skupocjenih automobila ne isplaćuju plaće, a kupci njihovih brodova su prezadovoljni i ne mogu se prestati čuditi kako je netko uopće sposoban napraviti tako sofisticiran brod. Poput prevarantskog Sizifa, i ovi ”radnici’ ljudima mažu oči bajkama jer istina nije nimalo ugodna po njih. Ono što radnnici prešućuju je to da su oni sami vlasnici preko 40% dionica Uljanika. Još 24. lipnja 2009. godine sindikat metalaca traži odgodu privatizacije, prijete štrajkom ukoliko ne dobiju 25% plus jednu dionicu koje se ne bi smjele prodavati barem 5 godina, a tim dionicama upravljali bi vlada i sindikati. Također, tražili su ‘socijalni sporazum’ koji bi kupac brodogradilišta potpisao u kojem bi obećao zadržavanje zaposlenih na određeni vremenski period. U poduzeću u kojem nema novaca za plaće, niti ugovorenih poslova oni žele spriječiti otkaze. Oni vrlo dobro znaju da Uljanik i 3. Maj nisu u dobrom stanju (kao što su znali i 2009.) te su upravo iz tog razloga godinama odbijali sve suvisle prijedloge privatizacije, jer znaju kako imaju ogroman višak radnika, znaju kako su njihovi brodovi nekonkurentni pred praktički svim drugim brodogradilištima. Bilo koji iole suvisli investitor bi vjerojatno podijelio otkaze za barem 20-30% radnika i smanjio plaće ostalima, i to je ono što su oni htjeli izbjeći. Sindikati će radije odvesti tvrtku u stečaj nego dozvoliti da ijedan radnik dobije otkaz, zato je i napravljena ona krnja privatizacija tzv. radničkog dioničarstva i dokapitalizacija dobrim dijelom iz državnih tvrtki te nešto manjim dijelom iz privatnog kapitala (naravno, sve uz državne subvencije za restrukturiranje). Odjednom sada ti isti radnici za propast Uljanika optužuju IDS uz tvrdnju da su njihovi direktori uništili i opljačkali Uljanik. Čak i ako je to istina, pitam se tko im je to omogućio? O sprezi IDS-a i Uljanika dali bi se pisati doktorati, no možda najbolju sliku o tome daje nedavna izjava Borisa Miletića “Mi, primjerice, ne možemo konkurirati kineskim brodovima koji su puno jeftiniji, ali imamo stručnost i specifična znanja u gradnji brodova, što je kapital koji treba realizirati!”. Mrtvo hladno Boris Miletić kaže da nisu konkurentni na tržištu, ali da ih treba očuvati, pametnome dosta. Sada kada su radnici potrošili sav novac iz dokapitalizacije, državnih subvencija odmah kreću u štrajk. Ne zato što nemaju posla, naime Uljanik ima ugovorenih nekoliko brodova, nego zato što su ostali bez novca, odnosno u prijevodu – iz neznanja gospodarenjem vlastitom tvrtkom. Pogledajmo malo jedino hrvatsko brodogradilište koje je normalno privatizirano, Brodosplit. Prema svim izvještajima Brodosplit je smanjio broj zaposlenih, racionalizirao poslovanje te posluju u plusu. Ne rade više sulude brodove na kojima imaju gubitke nego manje brodove na kojima se može dobro zaraditi.

Radnici Uljanika ovih dana štrajkaju sami protiv sebe. Krivi su im prvenstveno IDS te uprava tvrtke, ironično je što su oni sami doveli tu upravu i taj IDS. Sve ovo što se događa radnicima Uljanika rezultat je njihovih želja, tražili su da se brodogradilišta ne prodaju mrskim kapitalistima, tražili su zabrane davanja otkaza, tražili su radničku samoupravu. Po svemu sudeći, radnici Uljanika ne žele zarađivati, oni žele da im država svako malo da par milijardi kuna kako bi oni mogli glumiti da nešto rade. Vrijeme je da se ta farsa konačno završi i Uljanik ode u povijest.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *