Verbalni delikt u Kazneni zakon, a Julienne Bušić kao teroristkinju u udžbenike

Kome je u interesu klevetati Zvonka i Julienne Bušić? Hoćemo li Saši Broz povjeriti da, u duhu svog voljenog djeda, izmijeni Kazneni zakon i vrati nas u doba verbalnog delikta? Ili pak da osnujemo radnu skupinu za Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita?

Kao i uvijek, predsjedničke kampanje nadilaze svoju osnovnu svrhu pa se koriste ne samo kao temelj za daljnje političko djelovanje, nego i za perfidno kreiranje lažne slike o stanovitim događajima i pojedincima, kako političkim suparnicima, tako i onima koji nemaju nikakve veze s istim. Mnoštvo neutemeljnih informacija plasiranih od stranačkih tabora kola medijskim prostorom – to su prvenstveno bezazlene neistine na razini estradnih tračeva, ad hominem napadi koji služe jeftinom diskreditiranju političkog protivnika. Nitko ih ustvari ne uzima ozbiljno niti su presudni u kreiranju javnog mnijenja. Međutim, ti napadi povremeno prelaze taj banalni, kavanski nivo i postaju ozbiljna prijetnja falsificiranju povijesti i stvaranju opće moralne panike. Posljednja žrtva takve bezumnosti po tko zna koji put biva Julienne Bušić, supruga hrvatskog političkog zanesenjaka Zvonka Bušića koji nas je tragično napustio 2013. godine.

Zadnjih dana medije su poplavili naslovi kako je „teroristkinja“ dala podršku Kolindi Grabar-Kitarović. Beskrupuloznom širenju obmana priključili su se veliki humanisti i borci za ljudska prava poput Bojana Glavaševića, a svoj obol u tome morala je dati i nezaobilazna tviterašica i post festum-prodavačica pameti Jadranka Kosor, koja bi genijalnim dosjetkama lako mogla preoteti mjesto Ivici Relkoviću ili Krešimiru Macanu. Problem ove difamacije je višeslojan; najprije s pravnoga aspekta takvog etiketiranja, a potom šire gledajući na cijelu priču iz 1976. godine koja u 2020. godini nikako ne smije podlijegati lažima nastalima još u onom uzničkom dobu hrvatskog duha i naroda.

Za početak, američki sudac koji je vodio postupak izričito je izjavio kako bračni par Bušić ne smatra ratnim zločnicima niti teroristima, ali je ukazao na to da su se pogrešnim sredstvima posvetili plemenitom cilju, koji se mora kazniti u tom slučaju u kojem se zbog gomile nesretnih okolnosti izjalovio i time doveo do žrtava. Julienne i Zvonko očekivano su osuđeni, ali neočekivano dio odgovornosti nije prenesen na njujoršku policiju u čijem su postupanju utvrđeni mnogobrojni propusti, počevši od nenošenja zaštitne opreme za razminiravanje pa do proceduralnih grešaka u samom postupanju s eksplozivom. U prilog tome govori i činjenica da je supruga poginulog policajca podignula tužbu protiv njujorške policije nakon što se konzultirala s kolegama svoga supruga i stručnjacima za deaktiviranje bombi, no iz nerazjašnjenih razloga cijeli taj postupak je obustavljen i maknut od očiju javnosti.

Nerijetko se kao dokaz licemjerja prema Bušićima navodi primjer Nelsona Mandele koji je od terorista postao sinonim za borca za slobodu i nepravedno osuđene, i to upravo zato što je Mandela kao metodu borbe protiv apartheida koristio nasilje i terorističke akcije koje su rezultirale brojnim mrtvima, a Bušići, s druge strane, ni u kojem trenutku nisu zagovarali n provodili nasilje za slobodu hrvatskog naroda, a stigmatizirani su kao teroristi zbog nenamjeravane nesreće.

Način na koji je Zvonko Bušić napustio ovaj svijet ne treba čuditi. Hrvatska je, kako je pisao vječni stekliš Matoš, sputavajuća za bilo koga tko odudara od „najobičnije običnosti“, a pogodna za „u nebo vapijući mediokritet“. Uzroke toga Matoš je vidio prije svega u nerazvijenoj socijalnoj etici naroda u kojem „ama baš ništa ne kompromituje“ i kojem jedinu vrijednost predstavlja novac, dok se „dostojanstvo duha, srca i značaja“ ubijaju čim se uoče kod nekoga tko odudara od rulje u kojoj su „glupani u eklatantnoj većini“ zajedno s, dakako, prethodno navedenim običnjacima i mediokritetima. Zvonko Bušić se, kao i Starčević, Harambašić, Pilar i ostali, „zavukao u ironijski, sarkastični zakutak“, pa o njemu danas Hrvati pojma nemaju, ili pak ako imaju, bestidno ga kleveću. Sanjarski duh Hrvata koji je Bušić utjelovio sve više iščezava. Rijetko tko bi danas kao što je on, dok je kao dječak čitao Matoševu „Staru pjesmu“, smjelo odgovorio pjesniku da ipak ima netko spreman umrijeti za domovinu.

Predlaže li diktatorova unuka vraćanje verbalnog delikta u Kazneni zakon?

Predsjedničke debate ni ovoga puta nisu izostavile Tita kao jednu od tema koje bi, valjda, trebale otkriti ideološku poziciju kandidata te odnos prema povijesnoj ostavštini nacije, koja bi potom trebala definirati pojedinčevo viđenje temelja moderne, neovisne Hrvatske. Iako se većini čini bespredmetno raspravljati o tome jer je razvidno da je demokratska Hrvatska stvorena kao savršena opreka totalitarnoj Jugoslaviji, pojedinci koji plešu na margini političke scene kao Katarina Peović i sljednici Komunističke partije Hrvatske u SDP-u ne samo da se ne odriču Titovog lika i djela, već patetično, gotovo veltšmercovski zazivlju vraćanje njegove biste na Pantovčak. A tamo gdje ima Tita, ima i njegove unuke kojoj je, tako se čini, dao punomoć za tumačenje onoga što bi djed filantrop učinio danas da je živ.

Oglasila se tako Saša Broz, s pet uskličnika i vidno razjarena, zbog spominjanja djedovog imena uzalud: „Da ja mogu odlučivati zabranila bih apsolutno svima koji se bave politikom u Hrvatskoj da ikad više spominju ime mog djeda!!!!!“. Predlaže li to diktatorova unuka vraćanje verbalnog delikta u Kazneni zakon? Ili možda novi Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita? Teško je dokučiti kakvu je zakonodavnu ingenioznost imala u planu, što je uostalom i nebitno, ali je indikativno – totalitarni mentalitet i sklonost apsolutizmu očito su nasljedivi. Crvena aristokratkinja, inače kazališna redateljica i neostvarena balerina, svoju frustraciju vuče iz neprivilegiranosti koja ju je zatekla u slobodnoj, neovisnoj Hrvatskoj, a koje ne bi bilo u djedovoj totalitarnoj tvorevini, gdje bi vjerojatno bila intendantica HNK u Zagrebu – ovako ostaje samo Unuka, potpuno irelevantna osoba na bilo kojem planu koja se ističe jedino svojim krvlju okaljanim prezimenom pa joj, barem zasada, ne moramo kao vrhovnom moralnom autoritetu ispovijedati grijeh blasfemije, iliti hule na ime njenoga djeda.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *