Uzroci loše političke kulture na Balkanu

Nekada se na ovim prostorima učilo i govorilo da je povijest ljudskog društva povijest klasnih borbi. Koliko je ta misao utjecala na stanje političke kulture u Hrvatskoj i šire? Je li ona zatvorila vrata građanima u racionalnom propitivanju politike?

Društva koja su (pre)trpjela socijalističke diktature nikada nisu imala mogućnost, a jednim dijelom i izraženu potrebu za propitivanjem političke zbilje. Političku zbilju su predstavljale elite koje su spoznale zakone povijesti i koje su tako imale potpuno pravo usmjeravati društvo na njima željeni put. Sve se to odigravalo pod krinkom dobrobiti naroda (poglavito radničke klase) iza koje su stajali volja za moć i velika sposobnost uvjeravanja.

Volju za moć neke političke elite je vrlo jednostavno opravdati. Štoviše, može se opisati kao recept sa sljedećim sastojcima: velika ogorčenost širih narodnim masa, frustracija zbog lošeg života, nepovjerenje i neukost. Svim spomenutim sastojcima se dodaje svojevrsna nadgradnja – ideologija, koja opravdava poteze političkih elita. Kako bi politička elita opstala, ona mora osigurati da u društvu uvijek postoji jaka – fiktvina – veza između borbe za pravednijim društvom i samih donositelja odluka. U stanju neukosti građana, svaki potez donositelja odluka je tako opravdan ideologijom, a građani nisu u stanju to propitati. Neukost je tako kočila razvoj samosvijesti građana, a isto tako i nakon ratnih stradavanja devedesetih godina.

Tada se javljaju nove frustracije: napuštanje starog režima i stvaranje novog te nezadovoljstvo poslijeratnim političkim stanjem. Iako su tek osamostaljene balkanske države postale liberalno-demokratske, one nisu imale temelj za življenje liberalne demokracije – samosvjesnu političku kulturu. Naime, znanstveni socijalizam, kojime je bilo nadahnuto stvaranje SFRJ i ostalih socijalističkih država, u sebi je krio poriv za pojednostavljivanjem političke zbilje. Povijest ljudskog društva povijest je klasnih borbi samo je jedan primjer istog. Spoj pojednostavljivanja i iskorištavanja neukosti građana uzrokuje manjak potrebe za racionalnim propitivanjem politike i tada na djelo dolaze nepogrješivost i neupitnost Partije. Međutim, nakon ratnih razaranja frustracije su i dalje bile jake, čak su se i pojačale, a politička neukost je ostala ista. Sada građani mogu propitivati, ali nisu dovoljno spremni za tako odgovornu zadaću. Tako su se stvaraju površna tumačenja da su za sve nedaće države krivi masoni, cionisti, pohlepni kapitalisti, urotnici itd. Dakle, neupućenost je jaka kao i vjera da se sve zna.

Nepogrješivost Partije i znanstveni socijalizam su tako bili sredstva volje za moć socijalističkih diktatura. Čak i ta radnička klasa, za koju su se navodno toliko borili, bila je ostavljena na milost i nemilost neukosti i nemogućnosti racionalnog propitivanja politike. Jesu li uopće radili za njihovu dobrobit na koju su se toliko pozivali? Uz to, za sve svoje nedaće danas građani okrivljuju nekoga drugoga. A populistički političari to vješto koriste. Građani kao da ne žele preuzeti odgovornost i pristati na učenje. Socijalizam i Partija su preko neukosti stvorili jak sindrom samodopadnosti i manjka samosvijesti građana.

Izgleda da su zakoni povijesti ipak nešto drugačiji…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *