Tolerantan sam, dakle nisam!

Tolerancija ili snošljivost možemo odrediti kroz filozofsko značenje, politološko značenje, definiciju UNESCO-a ili onu jedinu istinitu i važeću u svijetu – “hrvatsku definiciju“. Krenimo redom!

Riječ tolerancija dolazi od latinske riječi tolerantia odnosno od riječi tolerare koja znači podnositi, trpjeti i priznavati tuđe mišljenje i uvjerenje.

U filozofskom značenju ”tolerancija je stajalište koje se događa u trenutku te valja otrpjeti štetu koju pojedincu ili skupini nanose drugi pojedinci svojim djelovanjem ili iskazivanjem mišljenje”. Potrebno je jasno odrediti da većina određuje što  je šteta. Politološko značenje smatra da je ”tolerancija odustajanje od primjene sredstava državne, političke, građanske ili pojedinačne prinude protiv iskazanog mišljenja ili djelovanja pojedinaca ili skupine”.

UNESCO je 1995. godine donio novu definiciju tolerancije koja glasi: ”Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i priznavanje bogatstva različitosti u svim svjetskim kulturama, to je naša forma  izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija je odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam, demokraciju i vladavinu zakona. Tolerancija je vrlina koja mir može učiniti mogućim i koja pridonosi mijenjanje kulture rata u kulturu mira”. Dio definicije iz Deklaracije o principima tolerancije koju su članice UN-a potpisale 16. studenog 1995. godine te se taj dan od tada smatra Međunarodnim danom tolerancije.

Hrvatska definicija ili značenje tolerancije definira ‘‘toleranciju kao izričito slaganje s manjinom, izričito slaganje s mojim mišljenjem, apsolutno negiranje tebe kao osobe ako odbiješ moje stavove”. Da se razumijemo, ova definicija još uvijek nije zaživjela u niti jednom udžbeniku, ali zato je u hrvatskom javnom prostoru.

Posebno je vidljiva kada se piše o Katoličkoj crkvi kao apsolutnom krivcu za sve što se dogodilo Hrvatskoj. Ovih dana Katolička crkva se proziva i za to što nema niti jednog vjernika zaraženog virusom COVID-19, kao da je Nacionalni stožer morao popisati katolike i za njih izraditi posebnu statistiku.

Iako je Hrvatska biskupska konferencija ispoštovala sve odluke Nacionalnog stožera i od 19. ožujka zatvorila sve svoje ustanove, isključivo je naglasak na izoliranim slučajevima te se nameće kolektivna krivnja vjernika. Crkva je trn u oku i ljevici i desnici. Desnici što je zatvorila Crkve, jer eto oni su pročitali da je to sve glupost i da nema nikakve korone. Ljevici je kriva jer je razlog postojanja ljevice u Hrvatskoj. Ljevica je nosioc intelektualne misli, kulture, tolerancije, uvažavanja, svega onoga što u Hrvatskoj nije. Istina je da su jedni i drugi zatrovani svojim ideologijama isključenosti, elitizma, nerazumijevanja i netolerancije.

Splitski don, kojeg nećemo imenovati jer to ne zaslužuje svojim istupima, oglušio se na izravne odredbe HBK i odlučio po svom. Na tim misama bilo je prisutno svega desetak vjernika, ostali vjernici slušali su Nacionalni stožer, HBK i papu Franju te su ostali doma i u svojoj skrovitosti i poniznosti molili, prozvani su skupa s tih deset vjernika. Glavna je to vijest bila od početka karantene i kulminirala je na Uskrs. Za svaku osudu je jedna i druga strana. Novinari koji su pokušali povrijediti neovisnost crkvenog teritorija, te sam don sa svojim ponašanjem i rječnikom. Upravo su novinari trebali biti glas razuma, te ignorirati dona i naglašavati kako on krše izravne naredbe Hrvatske biskupske konferencije, kako tih 10 vjernika nisu odraz ostalih vjernika. To je naravno, izostalo. Manjina je odlučila terorizirati većinu, sve pod naravno okriljem tolerancije i građanskog društva. Don je pogriješio i snosit će sankcije, kako one državne tako i one crkvene. Ako mislite da Crkva nema reda, probajte otkriti gdje je sada Zlatko Sudac.

Na Hvaru stoljetna procesija pod zaštitom UNESCO-a održana je po svim pravilima i preporukama nacionalnog stožera.  Članovi bratovštine odradili su procesiju za svaku pohvalu, jasno se komuniciralo prema javnosti da ostanu doma te da procesiju prate sa svoji balkona ili prozora. Inače rijetko kada su dobili ovakav marketing kao ove godine. Veći dio javnosti za njih nikad nije ni čuo. Problem je što se njima to dozvolilo jer su dio Crkve. Iste one Crkve koja je očuvala kulturu i pismenost u hrvatskom narodu. Najveći mecena hrvatske kulture i glavni pokretač Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio je biskup Josip Juraj Strossmayer. Ovo se negdje putem očito zaboravilo jer Hrvati ionako brzo zaboravljaju.

Nakon odluka Vlade o popuštanju mjera pokrenut je javni linč na Crkvu i vjernike. U tim odlukama između ostalog stoji da se vjerski objekti otvaraju 2. svibnja. Dakle, naglasak je na vjerskim objektima, a to uključuje i sinagoge, džamije, kršćanske te pravoslavne crkve. Ono što su svi čuli je da se otvaraju katoličke crkve i to je bilo dovoljno. Izgleda da je to jedino i bitno.

Druga odluka Vlade odnosi se na zabranu rada nedjeljom do daljnjeg,  dućanima koji nisu pekarnice, nemaju artikle s pekarskim proizvodima i nisu benzinske crpke u svrhu suzbijanja daljnjeg širenja pandemije. I to je postalo povezano s Katoličkom crkvom jer zbog izbora se ide na ruku biskupima. To je toliko puta ponovljeno u javnom prostoru da nitko niti ne sagledava druge činjenice. Recimo da velik dio građana nedjeljom ne rade pa da se ne stvaraju gužve u trgovačkim centrima koji su većinom unutarnji prostori.

Ako se pogoduje Crkvi zabranom rada znači li to da nedjeljom od sad pa nadalje neće raditi samo katolici?  Znači li to da žene, katolkinje, bjelkinje, udane, majke sinova od kojih se bar jedan zove Ante, Šime, Petar, Krešimir one neće raditi nedjeljom do daljnjeg? Kako je ova odluka povezana s HBK? Pretpostavlja li se onda da pripadnici drugih vjeroispovijesti i nacionalnosti ne rade u trgovinama? Onda je  zabrinjavajuće ako poslodavci samo zapošljavaju prema gore spomenutim kriterijima, krajnje nedemokratski. Da je zabrana rada nedjeljom do daljnjeg politička odluka to je a priori jasno, ali da ide na ruku Crkvi nije. Osim ako nisu usvojeni spomenuti kriteriji.

Crkva nije od nacionalnog stožera tražila zabranu rada nedjeljom do daljnjeg, niti kada ju je tražila ranijih godina, tražila samo za katolike. Oštro su osudili dona iz Splita, pozivali su vjernike na odgovornost i da slijede preporuke svojih demokratski izabranih vlasti i riječi pape Franje. Crkva ne traži političare da budu njen loš i nepotreban PR, nego da služe narodu, onom istom narodu koji ga je izabrao, a gle čuda i vjernici glasaju.

Biti vjernik je izbor, pravo i nitko to nema pravo propitivati ili osporavati. Odlasci na misu, na klanjenje ili bilo koji drugi vjerski obred su osobni izbor. Kada si istinski vjernik onda si i tolerantan, razumiješ druge, štitiš ljudska prava, boriš se za slabije. Tolerancija se živi, a ne priča se.

Majka Terezija je rekla: ”Na prvom mjestu u životu budi čovjek! Poslije budi što želiš.” Riječi su ovo jedne žene iz Albanije, katolkinje, s indijskim državljanstvom koja je život posvetila indijskom narodu, hindusima, gubavcima, siromašnima. Nažalost, Majka Terezija je tako neshvatljiva hrvatskoj definiciji tolerancije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *