Pet političara koji su uvelike formirali istinski smisao konzervativizma

Konzervativizam je određeno stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg političkog, društvenog i gospodarskog poretka. Iako danas prezentiran uz nazadni predznak te uz mit kako se protivi zdravim promjenama, zahvaljujući konzervativizmu svjedoci smo snage sveučilišta, parlamenta ili razvoja samog društva. Upravo kako bi dodatno razumjeli važnost postojanja konzervativizma, u nastavku slijedi analiza deset istaknutih konzervativaca koji su formirali njegov istinski smisao, uz sitnu napomenu kako su političari poredani po doprinosu konzervativizmu, a ne kronološkim slijedom.

1. Marko Tulije Ciceron

Moralne i intelektualne tradicije smatrane su temeljem, odnosno sinonimom za moć Rima kao carstva. Život, ali i govori branitelja umiruće Rimske Republike ostavili su veliki trag na cjelokupnu politički, odnosno retorički razvitak kroz povijest. No, uz sve kvalitete duha i srca, Cicerona za vrijeme koje određuje njegovo javno djelovanje krasi i svojevrsna moralna čistoća, kao i umjerenost bez pohlepe, savjest u vršenju dužnosti te istinske kvalitete manifestirane kroz tri jednostavne, a u današnje vrijeme postepeno marginalizirane uloge: oca, sina i gospodara. Ciceron je dao svoj život za mores maiorum i za moralni zakon. S vremena na vrijeme u svojem javnom životu Ciceron je bio pomalo neodlučan; međutim, na kraju je utjelovio staru uzvišenu rimsku vrlinu. Taj uzor vrline opstaje u konzervativnoj svijesti. Roma immortalis ipak nije isprazna hvala.

2. Theodore Roosevelt

Na prezime Roosevelt mnogi se prisjete Franklina Roosevelta, američkog državnika koji je preminuo nekoliko mjeseci prije pobjedonosnog završetka II. svjetskog rata i njegove vojske. No, iako nije najistaknutiji Roosevelt kroz povijest, Theodore Roosevelt ostaje zabilježen kao direktan borac protiv trustova i haračanja prirodnih bogatstava Sjedinjenih američkih država, a posredovanjem između Rusije i tadašnjeg Japanskog carstva zaslužio je i Nobelovu nagradu za mir. Američka politika bogata je raznim narodnim mudrostima, od kojih u ovom kontekstu treba izdvojiti gledaj tko je protiv nekoga, kako bi znao kakav je uistinu taj. Upravo je Richard Hofstadter, inače umjereni marksist, oštro kritizirao Roosevelta, a zapravo dao nemjerljiv dokaz njegovog istinskog podređenja konzervativizmu (‘Mahniti rast i brza industrijska ekspanzija koji su preplavili Ameriku za njegova života pojačali su društvene napetosti i za sobom ostavili zbunjenost, ljutnju i strah, koje je iznenada ubrzala depresija devedesetih. Njegova psihološka funkcija bila je ublažiti ove tjeskobe eksplozijom užurbana djelovanja i ublažiti ove strahove, autoritativno koreći demone koji ih izazivaju. Ojačan i uvježban dugom borbom s vlastitom nesigurnošću, bio je vrhunski terapeut srednje klase’ – The American Political Tradition and the Men Who Made It).

3. Periklo

Perikla pamtimo kao starogrčkog državnika, ali i kao vrsnog govornika te pripadnika atenske aristokracije. Vlastitu popularnost zahvaljuje ponajviše zalaganju za cjelokupni atenski demos , odnosno narod. Riječ je o političaru kvalitetnog obrazovanja koji je vlastitim govorima, ali i promjenama koje je implementirao u društvo stvorio zlatno razdoblje atenske povijesti, s razlogom prozvane Periklovo doba. Doba u kojem je demokracija dosegla puni, izvorni smisao, a Atena postala sinonim najljepšeg i najbogatijeg grada helenskog svijeta.

4. Margaret Thatcher

Margaret Thatcher ostat će zabilježena kao jedna od najkontroverznijih političara novijeg doba. Iako u isto vrijeme idealizirana i osporavana, pokazuje iznimnu retoričku sposobnost. O njenoj popularnosti i važnosti za cijelu Europu ponajbolje odgovara vrlo jednostavno pitanje – tko je 1979. godine bio premijer, odnosno predsjednik vlade Italije, Francuske ili pak Njemačke? Čak i politički analitičari na ovo pitanje moraju uzeti nekoliko trenutaka da se prisjete. Rad Margaret Thatcher ostaje dvosmjerno obilježen – gušenje pobuna sindikata uzrokovanih zatvaranjem neodrživih rudnika i njenom političkom kreacijom Londona kao novog globalnog financijskog središta, što je ostao sve do prije tri godine kada je britanski narod odlučio napustiti Europsku uniju, uz također jedno napuštanje – bankarskog sektora te velikih korporacija u Njemačku i Nizozemsku. Njena vizija, politički smjer koji je utkala Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i svojstven pogled na ekonomiju čini je istinskim političkim konzervativcem.

5. Winston Churchill

I danas se vodi vječna rasprava – tko je zapravo bio Winston Churchill, liberal ili torijevac? Vlastitim izjavama u nešto mlađim danima, Churchill prosječnom čitatelju naslućuje kako je prkosni liberal, no pratimo li njegovo političko sazrijevanje možemo zaključiti kako je ništa drugo nego – antički konzervativac. Osim političkih, postoje mnoge retoričke smjernice koje tome idu u prilogu. Istina se u političkom diskursu sve više mistificira, donekle s opravdanim razlogom ako promatramo takozvanu širu sliku. No, zamislite političara koji u obraćanju cjelokupnoj javnosti (naciji) vlastiti govor temelji na spomenutoj okrutnoj istini, konkretno s rečenicom ‘Vijesti iz Francuske su jako loše…’. Psihološki promatrano, početak govora, kao i završna misao (zaključak), su dvije najvažnije sastavnice govora, odnosno publika ponajviše pamti svojevrsni početak i kraj. Churchill nije slučajno odabrao ovu rečenicu, kao što nije slučajno odabrao bilo koju drugu riječ u govorima nastalim u najgorim trenucima britanske nacije. Upravo suprotno, često je satima razmišljao o tome hoće li izreći stolac ili stolica jer je shvatio bitnu, u današnje vrijeme često maglovitu širu sliku same retorike – u kriznim trenucima moram biti retorički dostupan cijelom narodu jer je nužno razumijevanje naroda za određene, često nepopularne poteze koji se moraju šahovski odigrati u datome trenutku. Politika se može definirati i kao borba za ispravni poredak kojom upravljaju interesi, a vodi se sredstvima moći. Iako se naglasak stavlja na ponešto oštrije riječi poput borbe, poretka i moći, politički život je zbog raznih promjena u paradigmi postao isprazan, široj javnosti potpuno nezanimljiv. Termin poput ‘nezamjenjivi političar’ zvuči danas kao tek isprazan mit, a kvalitete Churchilla postaju nedostižne, iako mnogi, barem u vlastitoj promociji, teže za istima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *