(Ne)predvidljivi govori svećenika

U nedavno objavljenom tekstu pod naslovom „Predvidljiv govor crkvenih službenika“, Frano Prcela je ponudio svoje mišljenje o načinu na koji bi se trebala naviještati Riječ Božja. Posluživši se vlastitim životnim primjerom, koji je zasigurno bogat iskustvom širenja Evanđelja, priznaje da ga je jako pogodila primjedba kako crkveni dužnosnici podastiru, pisanim i govornim načinom, predvidljive osvrte.

Ne ulazeći u raspravu o osobi koja je dala svoj komentar, ovdje se zasigurno radi o osobnom i subjektivnom stavu koji radi toga nije manje relevantan, ali ne predstavlja stav kolektiva. Naravno, kako pastir treba brinuti o svakoj ovci unutar svoga stada tako i svećeniku pripada briga o svakoj osobi njegove zajednice, pa i puno šire od toga. Stoga, nije na odmet iskrenim dijalogom pokušati odgovoriti na različita pitanja koja se tiču djelovanja ne samo službenika Katoličke crkve, već i katolika laika.

Iako je govor jedan od mnogobrojnih načina kojima se naviještaju ideje kršćanstva, zasigurno je jedan od najutjecajnijih. Naime, govor predstavlja jedan od oblika interpersonalne komunikacije gdje se u pravilu pojedinac neposredno obraća mnoštvu, a redoviti primjer držanja govora u Katoličkoj crkvi jest nedjeljna misa. Svećenik za vrijeme govora, u pravilu improvizirajući predstavlja ono što u tim trenucima misli i osjeća, te pokušava što je kvalitetnije prenijeti poruku. Također, govori mogu biti manje ili više zanimljivi, a govornici manje ili više talentirani. Ali vrijednosti koje se propagiraju u govorima za vrijeme propovijedi moraju biti u skladu s naukom Katoličke crkve, što u konačnici dobrim dijelom pretpostavlja predvidljivost govora, dok s druge strane način na koji će se neka misao predstaviti puku pretpostavlja nepredvidljivost. Svećenikov zadatak je uspostaviti ravnotežu između dosljednosti i zanimljivosti govora. Drugim riječima, Katolička crkva ne može postati isprazna zabavljačica masa, već je njezino glavno poslanje naviještanje evanđelja koje je poprilično staro, ali poruke uvijek mogu biti aktualne.

Kvalitetnom analizom u nedavno objavljenom znanstvenom radu, pod nazivom: „Interpersonalna komunikacija i profil svećenika komunikatora“, Božo Skoko i Danijel Labaš su prikazali karakteristike koje bi trebao posjedovati uspješni svećenik komunikator. Tako su najpoželjnije karakteristike bile pristupačnost, što svećenik slušajući primjedbe vjernika zasigurno svjedoči, zatim osobinu dobrog govornika koji će govoriti razumljivim, jednostavnim jezikom te dosljednost, jer bez nje svaki pojedinac pa tako i svećenici gube vjerodostojnost. Nadalje, vjernici od propovijedi najviše očekuju utjehu i snagu za život, dobiti tumačenje Biblije i Evanđelja te dobiti savjet pri rješavanju određenih moralnih dilema u životu. Iz ovoga očito proizlazi da svećenici trebaju i dalje najviše pažnje pridavati približavanju značenja Evanđelja širokim narodnim masama na jednostavan i poučan način. Osim dobrih karakteristika, važno je napomenuti kako za vrijeme propovijedi svećenici ne bi trebali bježati od kritiziranja svakojakih pojava u društvu, jer prije svega Katolička crkva je jedan od dionika tog istog društva, ali trebaju pripaziti da svojim kritikama ne prijeđu granicu jeftinog politikanstva.

Osoba koja je svakako bila popularna u svoje vrijeme po nepredvidljivosti jest sam Isus Krist. Ali, jedna od temeljnih razlika u djelovanju Isusa i svećenika, osim toga da je prvi Bog, leži u činjenici da je Isus objavljivao po prvi puta svijetu radosti života vječnoga. Nemoguće je izazvati toliku razinu šokantnosti u današnje vrijeme, iako to ne umanjuje posebnost riječi kojima se predstavlja ista ideja, ista objava kao i prije dva tisućljeća.

Gotovo isto breme u ovim vremenima, kao i Isus Krist svojevremeno, nosi poglavar Katoličke crkve. Naime, svaki papa u pravilu izabire pojmove koji će se više spominjati i razrađivati u njihovim osvrtima u javnosti. Od primjera se može uzeti teologija tijela Ivana Pavla II., upozoravanje Benedikta XIV. na diktaturu relativizma koja potajno ulazi u sve pore ljudskog postojanja, pa sve do pape Franje koji uvelike želi ukazati na važnost poniznosti kao osnovne krijeposti i činjenicu da su svi ljudi jednaki. Katolička crkva nije neslužbena zajednica vjernika, već organizirana institucija koja, između ostalih, ima mogućnost i zadaću upravljati načinom komunikacije s ostatkom svijeta. Dokaz tome je da pontifikat svakog pojedinog pape obilježe i njegovi načini komuniciranja, koga je posjetio, što je i kako je govorio. Iako se svaki papa razlikuje od ostalih, što je svakako očekivano, papa Franjo je upravo na samom početku svojeg pontifikata naznačio da će biti neuobičajeniji od prethodnika. Ta različitost se očitovala upravo u retorici, načinu kojim pristupa javnosti te kako drži govore. Želeći svjedočiti poniznost kroz pristupačnost, papa Franjo je ne početku pontifikata bio iznimno popularan po davanju različitih izjava na svakojaka pitanja novinara. Od kontracepcije, homoseksualaca, pedofilije do nerazrješivosti braka. Posljedica takvih izjava su svakako bili različiti pokušaji manipulacije i vađenja iz konteksta, ali i zbunjenosti određenih kardinala koji su uvidjeli kako ne mora nužno svaki „brzi“ odgovor pape Franje biti u potpunosti s naukom Katoličke crkve.

Kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj svećenici ne smiju dozvoliti pojavu tabu tema. Svakako trebaju zagovarati krepostan život u svojim javnim osvrtima te težiti nepredvidljivosti koja pruža zanimljivost i beskonačnost, kao i predvidljivosti koja omogućuje sigurnost, pouzdanje i stabilnost. Nalaženje ravnoteže između ova dva pojma dokaz je jakosti koja će čitavoj zajednici omogućiti vječnost.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *