Može li se retorička vještina zlouporabiti?

„Moć uvjeravanja je jedina moć koju publicisti posjeduju. Mada su zbog svoje realne nemoći predmet prezira, ipak su to ljudi koji stvaraju predstave i oblikuju načine mišljenja. Možda je njihova aktivnost samo vapaj u pustinji; ali u toj aktivnosti nastaje ono što može da promijeni svijet.“

Karl Jaspers: „Mala škola filozofskog mišljenja“

Svjedoci smo vremena gdje sve više ljudi govori, donosi odluke, djeluje i posjeduje. Znači li to da smo robovi nečijega mišljenja i nečijih odluka? Jesu li krivi oni, ili mi sami? Nekadašnji predsjednik MH Igor Zidić govorio je o Vladi Gotovcu, uzoru hrvatske retorike, rekavši: “Borio se za čovjeka pojedinca, dok su ih kolektivizmi toga doba gutali. Govor je bio njegovo oružje.

Kolektivizam je najopasnije „stanje uma“ (u govorništvu) gdje govornik koristi „stado ovaca“ da bi došao do moći. Dalje, govor treba biti oružje, ali kao što je barut rabljen za nešto potpuno suprotno od prvotne namjene, tako se, čini se, danas rabi i govorništvo.

Predstavlja nam se određena politika društva koju treba prihvatiti ili ne. Najčešći oblik kojim nam se netko obraća u društvenim prilikama jesu govori. Govori li netko lijepo, ugodno, razgovijetno, hoće li imati više podanika i pristaša od onoga koji govori pomalo nezainteresirano, suho ili pak grubo? Vrlo moguće. Zašto?

Ljudi su prije svega bića koja djeluju nagonski. A nagon je ono što prvo odgovara na bilo koju poruku. Nagon se treba odgajati i njegovati. Usmjeravati tako da bi zadovoljio svoje potrebe, ali nikad ga ne stavljati ispred zdravog razuma. Primjerice, uočavamo li da netko ima lijepu, ugodnu boju glasa, koristi primjerene i odgovarajuće izraze, poznaje terminologiju određene struke, vješto kombinira geste i mimiku i uspješno se snalazi u komunikaciji, znači li to da će ta osoba uživati ugled kod publike? Nažalost, često da.

Ljudi teže zadovoljavanju primarnih nagona, u svijetu retorike to su težnje da nam je netko zanimljiv, jasan i jak, jak na riječima, jak u govoru, jak u izrazu. Publiku često „kupuje“ način, forma, a ne sadržaj.  Valjalo bih sada napomenuti Epiktetove riječi: „Prvo nauči značenje toga što govoriš pa onda govori!“ Što znači, sadržaj prije svega, ukrasi su samo nadogradnja za brži tijek do onoga koji te sluša.

I ovdje je leglo zlouporabe retoričke vještine. Najkraći put do cilja jest preko nečijih slabosti. Nije li to makijavelistički,  da cilj opravdava sredstvo? A koliko smo sigurni u točnost i težinu tog stava? Svaki individualac trebao bi težiti tomu da mu određeni sadržaj zaokuplja um, a performans zabavlja nagone. To bi mogao biti dobar spoj koji bi činio zadovoljnim, ali i poučenim onoga koji sluša.

Tvoja sposobnost govorenja, retorička moć, moć uvjeravanja ne dopušta ti da onoga koji te sluša ponižavaš tom sposobnošću, a ti koji slušaš ne smiješ dopustiti da ti nečiji način i tvoja afektivna slabost određuje budućnost i prava!

„Ne daj da te zavedu ni sofist ni svetac, već budi čovjek!“  M. A.

A definiciju čovjeka valjda znamo?!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *