Kako naučiti cijeniti ono u čemu ja i ne vidim neku vrijednost, ili zašto čitati?

(Ususret reformi lektire? Ili u srž?) Tekst je potaknut pozamašnim drmanjem javnosti o važnosti lektire i komentarima pozamašnog broja ljudi po društvenim mrežama koji, kako vidimo, sve znaju.

Čitanje kao vrsta umjetnosti često traži publiku. Zašto je to tako ne može se precizno reći, ali je sigurno jedno, ima što za ponuditi i vjerojatno nije problem u njoj, nego u drugoj strani.

Uzmimo stvar jednostavno. Čitati ili voliš ili ne voliš. A zašto netko voli, a nekome je to toliko dosadna, bezvrijedna i nepotrebna obveza? Rekla bih da ljudi sve više cijene (ili samo zadovoljavaju svoju lijenost) ono što im je „servirano”. Lakše se diviti filmu jer je sve predočeno, fotografiji jer barem imaš najdraže boje na njoj, glazbi, jer eto, neka nota potpuno odgovara tvom sluhu. (Ovdje se nipošto ne osuđuje nijedna od nabrojanih stvari, niti umanjuje njihova vrijednost, naprotiv, i za njih se ljudi premalo daju, ali je ovim vrstama „lakše“ zadovoljiti sitne strasti, jer „na prvu“ daju više, sliku, zvuk, boju… što svakako nije cilj nijedne vrste umjetnosti pa ni čitanja, odnosno književnosti). Čitanje traži rad, rad uma, rad srca, rad duše, rad tijela. Ono pročitano pleše, no ako mu nisi dobar partner, to će biti nakaradno bacanje slova, riječi, uzdaha i energije. Ali, jasno sve to je nedovoljno ako netko u tome ne vidi baš ništa. Taj netko će sutra svom djetetu, učeniku, prijatelju… umanjiti volju i želju za bilo kakvim uživanjem čitanja. Pa evo, pokušajmo tomu nekomu približiti čitanje s druge strane, ako već ne pronalazi ono iskonsko u njemu.

Čitanje, laički rečeno, najčešće sadržava neke osjećaje prema nekomu ili nečemu, na neki način. I taj način je najčešće problem, zagonetka, dosada, čudo… Taj način često odbija, umanjuje…, a zašto? Ovo zašto odnosi se na sljedeće? Zašto umanjuješ vrijednost nečemu samo zato što ti to ne bi tako rekao, ili ne razumiješ, ili ti se, jednostavno, ne sviđa?! Vrijeme koje dolazi nosi sve više psiholoških previranja, emocionalnih lutanja i umne nezrelosti. I možda je sve to dobro, možda je to pravi put da se uskoro sve učvrsti na dobrom putu. Ali dotad, što dotad? Dotad naučite svoju djecu da se što lakše izraze, naučite ih da se pronalaze i snalaze. Nemojte im govoriti što će točno čitati, učite ih da znaju raspoznati  što im odgovara i zašto im baš to odgovara i čemu vodi. Ako pročitaju jednu, po vama „bezvrijednu“, knjigu to neće srušiti njihov svijet, ali ako nakon deset pročitanih knjiga ne budu znali što je kvalitetno ili barem što im se sviđa, e to je već problem. Knjiga daje ono što se krije duboko u svima nama. Knjiga kroz tako malo daje toliko puno. Knjiga traži one najsitnije dijelove čovjeka da ih izbrusi i iznese u život. Nismo svi čisti realisti, čvrsti i staloženi, spremni na sve u svakom trenutku. Neki od nas još uvijek lutaju, traže se, spotiču se, a knjiga im daje utočište jer u njoj stvaraju svoj mali svijet, svijet koji razumije njihovu inteligenciju, njihov smisao za humor, njihovu životnu filozofiju. Nekome će baš ta tvoja dosadna knjiga biti recept za emocionalno sazrijevanje jer će sve ono što mu crpi energiju ispoljiti čitajući retke i retke… Netko će u knjizi pronaći odgovore na sva pitanja na koja mu nitko nije mogao dati odgovor. Netko će sasvim lako znati cijeniti to što knjiga daje.

I sasvim je u redu da se čitanje nekome ne sviđa, ali nije nimalo u redu da gradiš takav sklop u svojoj glavi da ne prihvaćaš da je nekome  čitanje isto što i nekome sport, nekome određena glazba, nekome politika…

Učite svoju djecu čitati, potom im dajte da čitaju, onda ih pustite da biraju, u međuvremenu ih učite promišljanju i umnoj zabavi, i dobit ćete zadovoljne ljude koji znaju što čine i zašto čine.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *