Interesi u sjeni borbe za prava žena

 

Istanbulska konvencija, punog naziva Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uzburkala je interesne krugove u Hrvatskoj. Rasprava je dosegnula vrhunac nakon objave premijera Andreja Plenkovića, simbolično na Međunarodni dan žena, kako se uskoro sprema ratifikacija Konvencije.

Gdje je nestala kultura dijaloga?

Retorika „ili mi ili oni“ vratila se  na hrvatsku medijsku i političku scenu. Izjave političara kako Konvenciju nisu pročitali (a o njoj trebaju glasati) ili su pročitali „onaj dio koji ih je zanimao“, kao i izjava „da treba bolje čitati“ hrvatska su realnost. Svi mi smo ih birali, a pomogli su i oni koje izbori ne zanimaju pa su na dan izbora ostali kod kuće.

Ispod medijskog radara prošla je informacija o financiranju relevantnih nevladinih udruga u sklopu provedbe, sadržana u članku 8. Konvencije. Kada se navedeno uzme u obzir postaje jasan žar interesnih lobija za napadom na one koji misle malo drugačije.

“Naprosto mislim da je civilizacijski važno potpisati Istanbulsku konvenciju, kao što ju je potpisalo već 17 država, i kao što ju je velikom većinom izglasao Europski parlament. Sve ove rasprave čine mi se strašno loše i negativne za naše društvo jer nas vraćaju unatrag.” – izjavila je Sanja Sarnavka. Osim Republike Hrvatske koja do sada nije shvaćala koliko je ratificiranje „civilizacijski važno“, isto nisu još shvatile ni Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Moldavija, Slovačka, Švicarska, Makedonija, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Nužno je postaviti pitanje, ako se radi samo o zaštiti prava žena i sprječavanju diskriminacije zašto Konvenciju nisu ratificirale Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a svi državljani Republike Hrvatske rado bi se uspoređivali s navedenim državama.

Jedini problem kojeg protivnici Konvencije vide u tekstu jest u tome što nije riječ o spolnoj diskriminaciji, već o rodnoj diskriminaciji te je ovo prva Konvencija koja daje definiciju roda kao društveno uvjetovane uloge. U skladu s pravom na slobodu mišljenja i izražavanja misli svatko od nas ima pravo misliti i reći što želi o navedenom.

Gospođa Sarnavka smatra, kako je gore citirano, da su rasprave oko Konvencije loše i negativne za naše društvo i da nas vraćaju unatrag. Prije svega, niti jedna argumentirana rasprava ne može biti loša i vraćati nas unatrag. Unatrag nas može vraćati jedino šutnja i strah od slobode govora. Životu u demokraciji očigledno se teško privikavaju oni indoktrinirani u totalitarnom sistemu koji su svoj životni put pronašli u profesionalnoj borbi za ljudska prava. Kontradiktorno je da konstantno u javnosti slušamo prozivke onih koji se zdušno bore za druge i drugačije, ali samo u dijelu koji se slaže s njihovim subjektivnim dojmom. Ako nemate isto mišljenje kao oni, onda ne smijete biti drugi i drugačiji.

Rasprava o Istanbulskoj konvenciji ponovno je pokazala i upitnu etičnost javne komunikacije u Republici Hrvatskoj. Medijsko prikazivanje onih koji ne podupiru ratifikaciju svelo se na indikacije da isti kod kuće očigledno tuku žene, prozivani su da mrze žene, itd. Dok druga strana, uglavnom, javnosti pokušava nametnuti stav da je IK „djelo Sotone“ i da će se svi muškarci sutra izjasniti kao žene. Paradigma nepoštivanja sugovornika i onog tko drugačije misli, kao i nedostatak kulture dijaloga te medijska manipulacija mora se u ovom društvu hitno mijenjati.

Iako je u fokusu većine izjava protivnika Istanbulske konvencije podrška i implementacija svih pravnih mehanizama koji zaštitu žena podižu na viši nivo iz medijskih naslova isto se ne može iščitati. Također, prikazano je da će se vjerojatno održati referendum „o pravima žena“, što nigdje nije potvrđeno. Ako do referenduma i dođe on se može baviti rodnom ideologijom koja nije temeljno ljudsko pravo, a ne spolnom diskriminacijom.

Istinitost i objektivnost jedne su od temeljnih pretpostavki etike u javnoj komunikaciji koje se u hrvatskom javnom prostoru konstantno zanemaruju, isto kao što se privatni profit stavlja ispred interesa javnosti.

Dok god ne shvatimo da svatko ima pravo prosvjedovati, da svatko ima pravo organizirati prikupljanje potpisa za referendum, da svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, da svatko ima pravo argumentirano raspravljati – nećemo naprijed. A sve je to sadržano u nekim drugim Konvencijama i zakonima, ali nažalost pomaka nema.

Isto tako, dok profesionalni borci za ljudska prava kojima je u fokusu borbe novac, a ne ljudska prava, ne prijave i ne pomognu susjedi koju muž tuče i koja je „pala niz stepenice“ – nećemo naprijed. Ni jedna Konvencija nam ne može pomoći u promjeni mentaliteta i kulture, to ipak moramo mi sami.

Nevena Bjeliš

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *