Humor i Overtonov prozor

Sedmog studenog 2016. godine, jedna od najuglednijih mainstream novina, New York Times, objavljuje konačnu procjenu rezultata predsjedničkih izbora u SAD-u, dajući Hillary Clinton šansu od 97% da će zasjesti u Ovalni ured Bijele kuće. Dakako, NYT nisu jedini medij koji su Hillary dali prednost, tako je bilo generalno raspoloženje, pa i među mnogim Trumpovim pristašama, no ono na što je bitno usmjeriti pažnju u samim podrškama pojedinom kandidatu, nisu čak niti političke pozicije, niti iskustvo u obnašanju visoke državničke dužnosti, pa niti korupcijski skandali (kojima su oba kandidata bila sklona).

Dovoljno je pogledati nekolicinu, na internetu dostupnih predizbornih skupova, i raspoloženje gledatelja na istima. Najgrublje pojednostavljeno, dojam je slijedeći: Trump kao zabavljač, Clinton kao patetični cvilež. I to su samo live prijenosi skupova. O situaciji na “društvenomrežnom bojištu”, moći će svjedočiti svaki iole politički zainteresiraniji birač, konzument, mlađi od 40 ili 50 godina.

Naravno, ovdje je riječ o kontekstu birača srednje klase, koja postaje realno sve bogatija, koliko god to bilo teško ili nepopularno javno priznati i izreći. Birač kojemu realno u životu ništa ne fali, s jedne strane dobiva enternainment, a s druge kuknjavu. A svak se želi dobro osjećati. Ishod je jasan, barem kod takve populacije.

Vrativši se u Hrvatsku i, recimo, dvadesetak godina unazad, u posljeratnu HDZ-ovu vladavinu. Tadašnja ljevica može uvelike svoj rast popularnosti zahvaliti upravo humoru, koji se tada javnosti emitirao kroz medije kao što su bili Radio 101 ili Feral. A s desnice, u to vrijeme, zračilo je ono što danas zrači s ljevice, patetika i kuknjava.

Humor ostaje još neiskorišteni potencijal, kojega su tek okrznuli osebujni likovi poput Rojsa ili Keruma, kojima je pomogao više nego odmogao. Banalno rečeno, bez njega bi bili doživljeni tek kao dosadni primitivci, bez realne simpatičnosti koju posjeduju, koja im omogućuje da se “proguraju” i kod neafiliranih birača.

Valja ponoviti kako je ovdje riječ o neopredijeljenim biračima, koji će tu i tamo zapratiti koju vijest, kojeg neće poput hijene razbijesniti ideološka pitanja, i koji naravno, nema uhljeb-interese koje tek racionalizira kroz instant-pozicije u nejasnom političkom spektru. Nije teško tako zamisliti kako bi makar malo duhovitiji desni političari mogli bez problema pobijediti politčara poput Bojana Glavaševića.

Kod takvih birača, dojam je sve, a Overtonov prozor, odnosno skup stavova prihvatljiv u određenom društvu, zapravo je vrlo, vrlo fleksibilan.

Dojam je sve, jer je primjerice Milan Bandić popularan kod neopisivo nespojive “koalicije” građana, i nikada ga se neće dočekati na “ideološki nož”. Nesimpatičnog i neduhovitog Karamarka je isti srušio.

Društvene mreže i kanaliziranje satire u svoju korist su nova pravila igre. Trumpu je to uspjelo. Salviniju također. Hrvatska još zaostaje, biti će zanimljivo gledati slijedeću generaciju političara koji će ta pravila igre znati iskoristiti.

Fran Vončina

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *