Fotografije potvrđuju: Vrijeme ekstrema je sada i ovdje, povratka nema

Vrijeme ekstrema uvijek iznova potvrdi kako umjetnost ne bira bolja ili gora vremena. Ona jest. Nastaje uvijek iznova, ne uzima pauzu, niti se povlači. Sveprisutna je i kao takva dobrom dijelu čovječanstva nužna. Za one koji je stvaraju često su baš ekstremna vremena ona u kojima se obaraju rekordi stvaralaštva. I nije to nužno bijeg od realnost već nadogradnja nje same.

Razmišljajući o temi bijenalne izložbe članova Sekcije za fotografiju ULUPUH-a kustosica izložbe Draženka Jalšić Ernečić lani tijekom ljeta odlučila je kako će tema izložbe Vizura 2020 biti “vrijeme ekstrema”. Nije se tada moglo niti naslutiti da će ekstreman način života postati uobičajen za gotovo sve ljude svijeta. U vremenu zatvorenih kulturnih institucija, ugostiteljskih objekata, čekanja u redovima uz minimalno jedan metar razmaka paradoksalno je dodatno naglašavati radikalnosti svih pratećih ekstrema koji postaju sastavni dio izolirane svakodnevice.

U želji da “prodrma” domaću fotografsku scenu okupljenu u  Sekciji za fotografiju ULUPUH-a autorica izložbene koncepcije pozvala je nekoliko stranih umjetnika da se pridruže zagrebačkoj izložbi na kojoj su predstavljeni radovi 31 autora. Riječ je o autorima američke fotografske platforme Photolucida 2019. Kao gosti Sekcije pozvani su: Yvette Marie Dostatni, Daniel Gonçalves, Karen Navarro, Barbara Peackok, Lori Pond, Michelle Rogers-Pritzl, Nicolò Sertorio, Aline Smithson, Brandy Trigueros i Rick Wright.

“Živimo u vrijeme ekstrema. Doslovno. Da se radi o filmu katastrofe bilo bi pretjerano. Pandemija koronavirusa globalnih razmjera. Potres u Zagrebu. Kolaps kulture, gospodarstva, uslužne djelatnosti svedene na osnovne potrebe i medicinsku pomoć.
Izolacija. Zajedništvo. Očaj. Podrška. Empatija. Stvarnost. Simulakra. Matrix.
Progutali smo crvenu pilulu i nema povratka. Ovaj put nije u pitanju distopija nego stvarnost.
Stvarnost nije moguće zaustaviti. U virtualnom svijetu pokušavamo biti podrška jedni drugima. Kontrasti ispunjeni emocijama visokog intenziteta na svakom koraku.”

Iz predgovora izložbe autorice Draženke Jalšić Ernečić

Apstraktna fotografija Maje Strgar Kurečić iz serije Mindscapes odabrana je kao glavni vizual izložbe jer neodoljivo podsjeća na svijet virusa i bakterija koji se vidi samo pod povećalom mikroskopa u laboratoriju. “Strgar Kurečić svoje apstraktne fotografije doživljava kao bijeg iz stvarnog svijeta u beskonačni prostor uma, kao osvajanje vlastitih nevidljivih granica”. Još jedna jaka vizualna poveznica s izgledom samog koronavirusa je bez sumnje kompozicija Multiverse I. Damira Hoyke. Autorica predgovora Jalšić Ernečić pojašnjava kako je “pojam multiverse (paralelni svemir) prvi koristio Andy Nimmo 1960. godine u svojoj interpretaciji više-svjetova u kvantnoj fizici koja je u Hoykinom radu poznato polje inspiracije.” Hoykin digitalni kolaž efektnost dobiva nizanjem antropomorfnih elemenata strukture virusa. Osim u dalekim galaksijama fotografi mogu jednostavno biti i duboko uronjeni u snoviđenja. Lori Pond iz Los Angelesa u seriji Bosch Redux studijski manipuliranom fotografijom stvara groteskne likove proizašle iz ikonografije Hieronymusa Boscha.

Nakon ovih primjera iz paralelnih svemira diptih Prolaznost života Saše Ćetkovića u kojem se suptilno susreću ekstrem mladosti i starosti surovo nas podsjeća na prolaznost i njezine posljedice. Niz dirljivih prizora samoće nastavlja Mario Periša fotografijom Korak po korak. Njegov se rukopis prepoznaje po tehnici višestruke ekspozicije kojom naglašava ekstremnost trenutka. Nasuprot usamljenosti stoji raskošan društveni život koji pozvana umjetnica Yvette Marie Dostatni približava serijom dokumentarnih fotografija Konvencionari. Fotografkinja je fascinirana sudionicima različitih konvencija koje neprestano snima cijelo desetljeće. Fotograf jednog autentičnog događaja i ugođaja je Anto Magzan koji serijom Derviši – borba za svijest dokumentira obredni ples derviša snimljen u Galata Mevlevihanesi Müzesi u Istanbulu prenoseći mistični zanos plesača u vjerskoj ekstazi.

Još jedna pozvana autorica, Barbara Peackok, u seriji Američka spavaća soba – razmišljanje o prirodi života donosi prizore iz američkog doma u kojem je ona sama i dalje pripovjedač kao i iskusni ulični fotograf. Ono što je nekada činilo nečiji dom sada se nalazi na odlagalištu otpada. Petra Slobodnjak u seriji fotografija Rasprodaja sarkastično naglašava krajnosti suvremenog društva. Njezina tužna slika periferija prikazuje porazbacane komade namještaja koji u Petrinim kadrovima dobivaju novi život. Na smetlištima, ali nerijetko i nemarno bačeni uz ulice nalaze se i predmeti koje možemo ponovno upotrijebiti. Janko Belaj pseudo-reklamnom fotografijom u seriji Ne/Briga pokazuje kako se odbačenim predmetima može dati novi život.

Uz gore navedene autore sudjeluju i Miroslav Arbutina, Marin Dražančić, Robert Gojević, Maja Hrnjak, Ivica Kiš, Damir Klaić, Roman Martin, Miro Martinić, Alan Matuka, Ratko Mavar, Dag Oršić, Siniša Sunara, Igor Šeler i Vladimir Šimunić. Odabrani fotografi u svojim su radovima, nevezanima za koronavirus i neopterećeni njegovim trenutnim i budućim utjecajem na sveukupni život Zemljana kroz posve različite motive i u vrlo različitim kontekstima donijeli pred nas šarenu lepezu ekstrema koji ponekad djeluju na promatrača kao odličan izvor smijeha, ponekad kao okidač dubinske tuge a često i kao inspiracija za poneki stih ili kratku priču.

Ekstremi se dakle nalaze u svakodnevici koja se bilježi često običnim fotografskim vizurama i koje nas u vremenima panike i nedovoljnog znanja o bolesti COVID-19 podsjećaju da su vizure ekstrema vrlo elastične i da im je nemoguće sagledati dimenzije. Fragmente tih ekstremnih vizura imamo priliku vidjeti na ULUPUH-ovoj izložbi čije se online otvaranje upriličilo na Hrvatski dan fotografije, 6. travnja. Autor virtualnog postava izložbe i predsjednik Sekcije fotografije ULUPUH-a Janko Belaj pojasnio je odabir datuma otvaranja izložbe: „Prije 181 godinu, 6. travnja 1839. godine, u Danici ilirskoj prvi put je spomenuta fotografija. U vrijeme kada su u nekim kulturnim centrima Europe na tu inicijativu gledali kao na vradžbinu, ili čak bogohuljenje, u Danici ilirskoj piše: Ovim otkrićem nastat će preokret u umjetnosti crtanja i bakroreza kojih se posljedice još ne mogu vidjeti.“ Izložbu Vizura 2020 // Vrijeme ekstrema možete razgledati na LINKU.

Anita Ruso

*Kolumna prethodno objavljena na portalu arteist.hr, a prenesena je uz pristanak autorice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *