Fenomen govora mržnje

Sloboda izražavanja jedno je od temeljnih ljudskih prava, temelj je demokracije i temelj za postojanje pluralnog društva. To pravo nije apsolutno i postoje granice kao što se često zaboravlja. Kada se te granice pređu, rađa se govor mržnje. Govor mržnje je kako mu samo ime kaže, verbalna manifestacija mržnje.

Ipak, u Americi ono je zaštićeno pravo na slobodu izražavanja. Govor koji je šokantan i drugima često uvredljiv testira pluralizam, toleranciju i slobodoumnost bez kojih nema demokratskog društva. Demokracija zahtijeva najviši stupanj tolerancije, veća grupa pruža toleranciju grupama s različitim mišljenjima. U Americi je stajalište kako su, u odsustvu istinske političke moći ekstremne riječi i riječi pune emocija, jedino oružje nemoćnih da dobiju pažnju za neko pitanje i da mobiliziraju ljude na promijene. To je lajtmotiv kojim se Amerika vodi u svojoj obrani istog.

Iako dakle u europskom pravnom prostoru postoji konsenzus kako tzv. govor mržnje spada u izričaje koji se mogu ograničiti i koji nisu zaštićeni slobodom izražavanja, sama definicija govora mržnje i način njegova zakonskog omeđivanja još su uvijek u znatnoj mjeri sporni, dok u Americi ne postoji kaznenopravna reakcija. Ona i nije usmjerena na pojam cjelovito već na kažnjivost nekih njegovih pojavnih oblika; javno poticanje na nasilje i mržnju koje se rađa iz govora mržnje.

Amerikanci imaju ‘freedom of expression’ i First amendment te mogu govoriti, i govore, svakakve stvari, ali ih se ne može procesuirati. Kao u “odiseji” već odavno bivšeg vlasnika Los Angeles Clippersa Donalda Sterlinga snosiš posljedice svog čina i javnu osudu, ali više od toga ne. Njihova sloboda izražavanja to sve tolerira, ali nije većina ta koja trpi. Imamo i svježiji primjer glumice i poduzetnice Roseanne Barr koja je zbog rasističke objave u kojoj je bivšu savjetnicu Baracka Obame nazvala majmunom, a onda sve to proglasila “lošom šalom”, ostala bez posla. Ni ostale njezine rasističke izjave nisu ušle u sudnicu, već su javno osuđene i na kraju sa zadnjom izjavom su je dovele do potencijalne promjene zanimanja.

Sve ovo upućuje na kulturalno nasilje u kojem si vrijeđan zato što pripadaš određenoj etičkoj skupini. Fenomen govora mržnje usko je vezan uz kulturalno nasilje jer je najčešće usmjeren prema određenim manjinskim skupinama kao što su homoseksualci, romi i invalidi. U tom kontekstu, riječ “peder” i “cigan” koriste se kao uvrede. Govor mržnje dolazi od onih koji ne trpe nepravdu koja im se time nanosi jer pripadaju “dominantnoj kulturi” i iz tog razloga oni nisu u poziciji onih na kojih se taj govor odnosi. Sve vodi do netolerancije, nesigurnosti, nasilja i još veće marginalizacije ionako marginaliziranih skupina.

Govor mržnje je maligan. Njegova realizacija prvenstveno vodi do diskriminacije svake vrste. Govor mržnje je jako glasan i dalje. Osobno prihvaćam Foucaultovo stajalište o govoru. Moć nije očigledna fizička prinuda sila koja se koristi od države već je nešto što suptilno upravlja posredstvom jezika. Ako moć u društvu dolazi iz upotrebe jezika onda opasnost od zloupotrebe jezika može dovesti do zloupotrebe moći. Zato je upotreba svake riječi veoma bitna. Pomalo utopistički, ali vjerujem da pripadnici dominantne kulture u cijelome svijetu mogu naučiti i u praksi primijeniti zlatno pravilo “ne radi drugome ono što ne želiš da drugi uradi tebi”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *