Avangardni duh mladosti – studenti kao nositelji društvenih promjena

Adolescencija je ključno formativno razdoblje čovjeka – u njemu se postavljaju temelji za cjeloživotno fizičko, emocionalno i kognitivno funkcioniranje, ali i daljnje razvijanje. Dakle, usvajaju se navike, izgrađuju se stavovi, svjetonazori i karakter te se po prvi puta od osobe očekuje proaktivna uključenost u zajednicu. Na koji način će se pojedinac društveno angažirati ovisi o mnogim faktorima, a najviše o njegovim preferencijama sukladnim identitetu koji nastoji konsolidirati; traži se pripadnost različitim kulturama, supkulturama, zajednicama, a u studentskoj dobi i intelektualnim miljeima.

Upravo tom uključenošću u društvo, u svijet odraslih u koji se polako nadire, Aristotelov zoon politikon postaje vidljiv. Jednostavno rečeno, porivi za izgradnju ili rekonstrukciju društva obuzimaju mladu osobu koja vjeruje da mora dati svoj obol u rastu zajednice iz koje je proizašla. S obzirom da je mladost na emocionalnom planu redovito turbulentna, može biti pokretač iracionalnih, pretjerano smjelih socijalnih akcija na koje se druge dobne skupine ne bi mogle odvažiti. Prikladna sintagma koja opisuje takvo djelovanje bila bi sanjarski aktivizam, a to je aktivizam vođen nepokolebljivim idealima i lišen bilo kakvih strahova – karatkterističan upravo za studente koji su nebrojeno puta bili nositelji društvenih promjena, inicijatori građanskih prosvjeda i ukazivači na potrebne reforme. Nekad su to činili s više uspjeha, a nekad s manje, ali svima im je zajedničko slušanje glasa savjesti nauštrb vlastite slobode i dobrobiti.

Studenti u Hong Kongu – točka bez povratka

Nažalost, Hong Kong ne prestaje biti taocem Istoka i Zapada. Prateći slijed povijesnih događaja, bilo je pitanje vremena kada će potiskivani problemi i strah građana izaći na površinu. Politička podvojenost zasigurno se ne sviđa tamošnjem narodu koji traži konačno opredjeljenje, a sudeći prema prosvjedima, to je definitivno priklanjanje Zapadu i njegovim demokratskim tekovinama, nasuprot gušenju temeljnih ljudskih prava koja dolaze iz smjera Pekinga.

No, da bi situacija bila jasnija, potrebno ju je staviti u povijesni i politički kontekst. Godine 1997. okončana je britanska kolonijalna vlast u Hong Kongu te je njegov suverenitet prenesen na Kinu. Sporazum kojim je izvršena primopredaja učinio je Hong Kong međunarodnopravnom posebnošću; naime, ustrojen je po principu „jedna zemlja, dva sustava“, čime je u odnosu na Kinu stekao visok stupanj upravne autonomije, neovisno sudstvo, vlastite zakone, valutu itd. Službeni termin za njegov političko-pravni status unutar Kine, utvrđen britansko-kineskim sporazumom na najmanje 50 godina, naziva se Special Administrative Region. U pogledu ljudskih prava i demokracije, Hong Kong je antipod Kini u kojoj ne postoji sloboda govora, pravo na prosvjed (!), u kojoj i dalje postoji smrtna kazna te diktatura Komunističke partije.

Trenutni prosvjedi započeli su u lipnju na miroljubiv način, a bili su motivirani prijedlogom zakona kojim bi se omogućilo izručivanje stanovnika Hong Konga Kini. Nakon zastrašujuće mobilizacije nekoliko milijuna stanovnika te krvavih višemjesečnih nereda, Skupština Hong Konga bila je prisiljena povući sporni prijedlog zakona. Međutim, to više nije bilo dovoljno za obustavu prosvjeda. Shvativši moć koju ima u svome zajedništvu, narod ustraje u prosvjedima te proširuje svoje zahtjeve za demokratizacijom društva, a između ostalog to su amnestija za zatvorene pobunjenike, neovisna istraga o policijskoj prekomjernoj upotrebi sile prema prosvjednicima te opće pravo glasa.

Najzapaženiju ulogu među Hongkonžanima u ovome trenutku imaju učenici, studenti i radna mladež zabarikadirani na Politehničkom sveučilištu. Policijske snage već se danima muče ne bi li i ovaj stožer prosvjednika bio ugašen, a njegovi pripadnici zatvoreni pod prijetnjom kazne zatvora u trajanju do 10 godina. Ne ulazeći u etičku stranu metoda borbe, ovakav neumoljiv otpor izaziva divljenje posvećenosti ciljevima od kojih se ne odustaje ni u najtežim trenucima. Muku im zasigurno olakšava najava da će biti kažnjeni predali se ili ne, tako da se mladež Hong Konga nalazi u točki bez povratka – odustati sada nema nikakvoga smisla, osobito kada su postali simbol žrtava represivnog aparata.

Hrvati, studenti, disidenti

Stoljećima dug put Hrvatske do njezine samostalnosti i slobode bio je opterećen različitim tuđinskim jarmovima. Kako je to slikovito opisao Antun Gustav Matoš, grudi su nam tištili turski bastioni, bataljoni švapski, dužda galioni, a gušila nas je podlost lažljivog Bizanta, sofizam Beča, pohota Budima i labirinat mračni katakompskog Rima. Takva vremena jednostavno su morala iznjedriti velikane kako bi se razina pučke svijesti o Hrvatskoj i Hrvatima kao narodu podignula, a u 20. stoljeću, pod jugoslavenskim i velikosrpskim bremenom, konzervirala. Nerijetko su u tome ključnu ulogu imali studenti kojima možemo zahvaliti na upravljanju hrvatskim narodnim preporodom u 19. stoljeću. Upravo su ga oni svojim sudjelovanjem omasovili i sadržajno obogatili; dolazi do jačanja ideje o Hrvatskoj kao nacionalnoj državi, zauzimanja za hrvatski jezik i bogatog književnog stvaralaštva s nacionalnim predznakom. Stotinjak godina kasnije, početkom 70-ih godina 20. stoljeća, rađa se hrvatsko proljeće, novi kulturni i politički pokret za obranu hrvatskog nacionalnog identiteta i hrvatskih prava u kudikamo drukčijim okolnostima, ali s istim pobudama kao i hrvatski narodni preporod. Ponovno studenti preuzimaju odgovornost za obranu domovine i priključuju se etabliranim hrvatskim intelektualcima tadašnjeg vremena čiju sudbinu i dijele: višegodišnje robijanje po jugoslavenskim zatvorima, potpuno društveno marginaliziranje i šikaniranje, otkazi, nemogućnost zapošljavanja itd. Zornije se povijesna važnost hrvatskog studenta može predstaviti kroz jedan specifičan datum, koji promatran kroz prizmu Hrvata, studenta i disidenta posebno dobiva na značenju.

16. listopada 1895. godine zagrebački sveučilištarci, predvođeni studentima Pravnog fakulteta Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem, spaljuju mađarsku zastavu pred spomenikom bana Josipa Jelačića. Svrha je bila, uoči njegovog dolaska u Zagreb, ukazati caru i kralju Franji Josipu I. na mađarsku hegemoniju koju bespoštedno provodi ban Khuen Hedervary na štetu hrvatskog nacionalnog identiteta. Unatoč plemenitom cilju, barem iz vizure Hrvata, 48 studenata biva kazneno gonjeno, a njih 44 osuđeno. Najteža kazna stigla je Stjepana Radića koji je osuđen na 6 mjeseci strogog zatvora te mu je zabranjen daljnji studij u Zagrebu, a kasnije i na razini cijele Austro-Ugarske Monarhije. Odigralo se to svega nekoliko mjesec prije smrti autentičnog čuvara hrvatske državnopravne misli Ante Starčevića, čime je na simboličan način skrb o domovini preuzeo mladi Radić.

16. listopada 1978. bio je koban za Brunu Bušića, perjanicu hrvatske emigracije i sinonim za pedantno i neustrašivo novinarstvo. Iskreni zagovornik hrvatske pomirbe, a ne današnji deklarativni, već je u gimnazijskim danima otvoreno iskazivao nezadovoljstvo ustrojem Jugoslavije i položajem Hrvatske unutar nje. Sa 16 je godina već dva puta bio zatvaran zbog sudjelovanja u tajnoj organizaciji imotskih gimnazijalaca – Tajna organizacija hrvatske inteligencije, TIHO. Svoju odvažnost platio je izbacivanjem iz gimnazije te zabranom školovanja u Jugoslaviji, koja je nakadnom izmjenom zakona ipak omogućena. Nemilosrdan pritisak vlasti nije ni u budućnosti pokolebao mladog hrvatskog intelektualca koji je, očekivano, dao svoj doprinos u hrvatskom proljeću, a samim time unaprijed prihvatio iživljavanje bardova jugoslavenskog pravosuđa nad njegovom sudbinom. Naposljetku, u strahu za život nakon divljačkog premlaćivanja na Stradunu, odlazi u inozemstvo kako bi se sa sigurnijeg mjesta obavljao svoj životni poziv; u različitim emigrantskim glasilima nastavlja pisati o zločinačkoj naravi jugoslavenskog režima s namjerom raskrinkavanja istog pred očima Zapada. Osjećajući ugrozu čak i izvana, jugoslavenske vlasti organiziraju, a UDBA izvršava atentat na 39-godišnjeg Brunu Bušića.

Hrvatski studenti danas – očekivanja?

Iz sasvim se očitih razloga od današnjeg hrvatskog studenta ne očekuje nikakav revolucionarni pothvat. Forma neovisne Hrvatske ostvaren je san pa se samim time mijenja narav akademske, društvene i političke djelatnosti. Očekuje se, međutim, minimum društvenog angažmana koji pred pojedinca stavlja demokracija, izborena krvlju i znojem najhrabrijih među nama. To bi značilo borbu protiv sveopćeg defetizma ukorijenjenog u svim društvenim porama i borbu protiv apolitičnosti, koji srozavaju razinu demokratske kulture u Hrvatskoj pa time onemogućuju da se forma te neovisne Hrvatske oplemeni dostojnim sadržajem. Stoga, mladi, nasljedujte po idealima i duhu svoje prethodnike, budite nositelji društvenih promjena i izađite na izbore!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *