Zašto je Ciceron važan za razvitak istinskog političkog djelovanja?

Moralne i intelektualne tradicije smatrane su temeljem, odnosno sinonimom za moć Rima kao carstva. Život, ali i govori branitelja umiruće Rimske Republike ostavili su veliki trag na cjelokupnu politički, odnosno retorički razvitak kroz povijest. No, uz sve kvalitete duha i srca, Cicerona za vrijeme koje određuje njegovo javno djelovanje krasi i svojevrsna moralna čistoća, kao i umjerenost bez pohlepe, savjest u vršenju dužnosti te istinske kvalitete manifestirane kroz tri jednostavne, a u današnje vrijeme postepeno marginalizirane uloge: oca, sina i gospodara.

Russell Kirk u vlastitom djelu Politika razboritosti navodi kako je Ciceron umro za stari rimski ustav; od tada su ljudi koji su branili ustavni poredak gledali na Cicerona kao na svoj uzor. Ciceron je dao svoj život za mores maiorum i za moralni zakon. S vremena na vrijeme u svojem javnom životu Ciceron je bio pomalo neodlučan; međutim, na kraju je utjelovio staru uzvišenu rimsku vrlinu. Taj uzor vrline opstaje u konzervativnoj svijesti. Roma immortalis ipak nije isprazna hvala.

O važnosti implementiranja kreposti u politički, odnosno javni život pisali su grčki filozofi, uz Aristotela i Platona kao predvodnike, zatim kršćanski pisci uz naglasak na Augustina i Tomu Akvinskog, ali i Ciceron kao predvodnik Rimske Republike ne sluteći kako će i nakon dvije tisuće godina upravo on biti temelj istinskog javnog i političkog djelovanja.

Kako se god o Ciceronu sudilo, slava njegove rječitosti ostaje nepromijenjena. O veličini Cicerona, u retoričkom, ali i političkom kontekstu najbolje progovara citat slavnog retora Kvintilijana:

Cicerona bih ja odrješito metnuo uz Grke. U njega je snaga Demostenova, punoća Platonova, umiljatost Izokratova. Što je u pojedinih bilo najbolje, to je on sebi ne samo naukom prisvojio, već je većinu, pače sve vrline sam iz plodnoga umoga svoga razvio. Jer, da govornim s Pindarom, on ne skuplja kišnice, već se razlijeva od živa vrtloga, a to je dar Providnosti, u čem bi govornička vještina svu svoju snagu morala kušati.

Tko može točnije učiti, tko dublje dirati? U koga je igda bila tolika umiljatost? Što on silom postizava, to bi čovjek mislio, da mu se svoje volje daje, pa kad on suce zanese, ne misle, da su zaneseni, već da svoje volje idu za njim. K tomu sve teče bez muke i govor njegov, najljepše, što se igda čulo, odaje najsretniju lakoću. Zato su s pravom njegovi suvremenici govorili, da on u sudovima kraljuje: a kod potomstva je postigao to, da ime Ciceronovo ne vrijedi za ime jednoga čovjeka, već za ime iste rječitosti. Na njega ćemo dakle gledati, on neka bude naš ugled i primjer! I komu se Ciceron sviđa, taj neka bude uvjeren, da je mnogo dobio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *