Top pet retoričkih izjava: donosimo tko je komunikacijski obilježio proteklih desetak dana

Iako prevladava konstatacija kako je u Republici Hrvatskoj (pre)malo vrsnih komunikatora u političkom i javnom životu, možemo svjedočiti nekim kvalitetnim te umjerenim izjavama koje demonstriraju izvorni smisao retorike. Naravno, puno je lakše pronaći izjave koje demonstriraju zašto je retorika na lošem tragu. U ovoj analizi pročitajte pet izjava koje su, pozitivno ili negativno, obilježile proteklih desetak dana u našem političkom/javnom diskursu!

Nenad Bakić: “Kad ulaziš u recesijski zavoj, a ne mijenjaš se, i dalje voziš ravno, ti pouzdano izlijećeš s ceste.”

Osim snažne retoričke poruke kako je upravo sada vrijeme za provođenje nužnih reformi koje bi znatno utjecale na standard građana, Bakić ulazi u prošlost te naglašava koliko je štetno usmjeravati političku retoriku kroz ekonomske smjernice koje ni sami ne razumiju, poput neoliberalnog kapitalizma za vrijeme Vlade Zorana Milanovića gdje je povukao paralelu sa sjevernokorejskom službenom ideologijom juche.

Andrej Plenković: “Imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i Srednjeg istoka gdje je sasvim drukčija situacija. Tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj!”

Iako je riječ o vrsno retoričaru, koji je uvelike zaslužan za promjenu komunikacijske paradigme u hrvatskoj politici, ova izjava ulazi u kategoriju neuspješnih. Atipična za hrvatski politički diskurs, umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji. U odnosu na 2016. godinu primjetan je veći broj diskreditiranja političkih oponenata, što i nije iznenađenje s obzirom na dinamiku događaja u Hrvatskoj tijekom 2018. godine. Ova izjava ne ulazi u direktan sukob s logikom, jer je nepromjenjiva činjenica kako uvijek postoji određeni broj zemalja kojima je lošije ili bolje od trenutnog hrvatskog gospodarskog stanja i upravo u općepoznatoj činjenici nalazimo pogrešku koju bi retoričar poput Plenkovića trebao izbjegavati.

Milan Bandić: “Naša namjera nije bila da uzimamo te male naknade zastupnicima, nego da na simboličan način pokažemo da korespondiramo s vremenom i da dijelimo sudbinu običnih ljudi.”

Milan Bandić kvalitetnim spajanjem etosa i patosa te mnoštvom argumentacijskih pogrešaka neiskusnog pojedinca u auditoriju može uvjeriti u kvalitetnu argumentaciju izrečenih tvrdnji. Karakteristično za Bandića je i odabir tvrdnji, naime u krugu je tek nekolicine hrvatskih političara koji gotovo nikada ne upotrebljava političke tvrdnje, a izgovorene tvrdnje ne argumentira. Tijekom 16 godina provedenih na gradonačelničkoj funkciji, Bandić je izgradio karakterističan govornički stil – izjednačavanje sebe s izbornim programom, ali i vještinu snalaženja pred pitanjima novinara koja bi za većinu političara bila pogubna. Bandić, za razliku od mnogih hrvatskih političara, ne pokušava zatomiti vlastitu populističku retoriku, što demonstrira upravo i navedena izjava.

Josip Bozanić: “Nijedna vremenita zbilja, nijedan politički, društveni ili gospodarski sustav nikada nije savršen. Može i mora se poboljšavati i jačati u korist čovjeka, u dijalogu i suradnji između nositelja vlasti i građana, zauzimanjem, umnošću, poštivanjem zakonitosti i hrabrošću, a ponajviše moralnom ispravnošću. To zahtijeva pravednost.”

Iako propovijedi, javno prenošene ili održane u lokalnoj crkvi, često bivaju izostavljene iz retoričkih analiza, one mogu ponuditi onu traženu komponentu u našem javnom diskursu. Svugdje gdje se govori pred auditorijem, odnosno javno, govori se retorski pa tako i za vrijeme propovijedi od strane svećenika. Promatrajući svećenike kao Isusove poslanike u meritum stvari stavljamo i retoriku. Jesu li današnji svećenici okrenuti jednostavnosti, a opet snagom vlastite poruke usmjereni svakom prisutnom pojedincu? Na ovo pitanje ne postoji univerzalan odgovor upravo zbog vlastite subjektivnosti. Ali neke retoričke smjernice su vidljive i dva tisućljeća nakon. Crkva danas posebno stavlja naglasak na retoriku, odnosno na smjernice po kojima se trebaju pisati propovijedi. Naime, i papa Benedikt XVI. skraćuje duljinu govora kako bi ostavio snažnu poruku svakome pojedincu. Prisjetimo se tzv. pravila „90 sekundi“, odnosno ako unutar početnih devedeset sekundi ne privučemo pozornost slušatelja, male su mogućnosti da će završnu poruku protumačiti onako kako smo mi zamislili. Upravo je papa Benedikt XVI. naglasio kako propovijed mora biti sadržajno kratka, a sve što će potrajati duže od 15 minuta nepovratno je izgubljeno za većinu publike. Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića održana na Dan državnosti demonstrira upravu tu komponentu koja nedostaje javnom diskursu kako bi ga mogli ocijeniti kvalitetnim – odmjerenost retorike, te vidljivu prisutnost stilistike kao bitne sastavnice svih kvalitetnih govora.

Zlatko Dalić: “U osmini finala smo, u drugom smo krugu, ostvarili smo prvi cilj. Idemo dalje, ali moramo ostati mirni i dostojanstveni, ponizni i idemo dalje!”

Unatoč nešto slabijoj govornoj izvedbi Zlatka Dalića, ova izjava mora i treba biti smjer u kojem bi se trebala razvijati retorika. Dostojanstveno i ponizno, posebice u trendu iseljavanja mladih visokoobrazovanih kadrova i općeg pesimizma u javnosti, trebamo graditi retoričke smjernice kojima bi konačno zatvorili neke knjige iz prošlosti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *