Tajna komunikacijskog uspjeha pape Franje

Ove godine obilježavamo petu godinu pontifikata omiljenog pape Franje. Prije točno pet godina jedan od vodećih komunikacijskih stručnjaka Božo Skoko analizirao je komunikacijske smjernice novoizabranog pape Franje koje donosimo u nastavku.

Papa Franjo pojavio se kao istinsko osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. U samo desetak dana uspio je šarmirati cijeli svijet, i to ne samo vjernike već i nevjernike. Nastavi li ovako nema dvojbe kako će u relativno kratkom vremenu uspjeti promijeniti imidž Katoličke Crkve, koji je proteklih godina bio opterećen kojekakvim skandalima. Isto tako sudeći po ponašanju i prvim potezima, možemo predvidjeti kako će udariti temelje postmodernoj Crkvi spremnoj za izazove aktualne društvene i gospodarske krize u svijetu te kako će tisućama razočaranih ljudi ponovno otkriti Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Analiziramo li kakvog su papu očekivali svjetski kreatori javnog mnijenja, izuzevši nagađanja kako bi mogao doći iz Južne Amerike, vidimo da su tek rijetki i približno predvidjeli baš ovakav profil novog vođe Katoličke Crkve. Istina je da smo očekivali drugačijeg papu, papu koji će pokazati kako razumije suvremeni svijet i koji će pokrenuti reforme u Crkvi. Očekivali smo papu čvrste ruke, pomalo i papu političara koji će se nositi sa svjetskim moćnicima, dobrog komunikatora da poput njujorškog kardinala Dolana oduševljava milijune na twitteru ili TV-u… A dobili smo skromnog i poniznog, duhovitog i nadasve otvorenog papu, koji nasuprot utrci za moći, slavom i bogatstvom (koji su zahvatili ne samo političke strukture, već i dobar dio crkvene hijerarhije) nudi – služenje. Dobili smo papu koji želi „siromašnu“ Crkvu i papu koji suvremeni svijet želi „zaraziti“ ljubavlju, nježnosti i solidarnosti. Njegova neverbalna komunikacija zrači dobrotom, smirenošću, jednostavnošću, toplinom i iskrenošću. I očito je baš to nedostajalo svijetu u kojem živimo, da su odjednom čak i komentatori neskloni Crkvi počeli pisati hvalospjeve upućene papi! Mnogi u njemu već sada vide ponajbolje osobine njegovih prethodnika – dobro srce i viziju Ivana XXIII., blagost Ivana Pavla I., otvorenost i komunikativnost Ivana Pavla II. te inteligenciju Benedikta XVI.

U čemu je tajna popularnosti novoizabranog pape Franje iz Argentine? Netko bi mogao pomisliti kako uz sebe ima cijeli tim vrhunskih stručnjaka za odnose s javnošću, koji su istražili što suvremeni svijet želi čuti te su ga dobro pripremili za susrete s globalnim medijima i vjernicima. Međutim, svatko tko poznaje način funkcioniranja Vatikana (gdje novi papa nema baš puno vremena pripremati se za susret s realnošću), ali i dosege komunikacijskih strategija pa i medijskih spinova, koji su kratkog daha ako nisu u stanju pobuditi emocije i doći do srca ljudi, znaju da se to postiže jedino osobnošću, iskrenošću i karizmom komunikatora. Ta iskrenost i neposrednost se osjećala već od prvog pojavljivanja nasljednika svetog Petra na balkonu velebne bazilike. Te večeri u srijedu 13. Ožujka 2013. po simboličnim gestama novog pape moglo se zaključiti kako počinje neko novo vrijeme papinstva. Pojavio se pred milijunima televizijskih gledatelja te stotinjak tisuća hodočasnika i turista okupljenih u Vatikanu, u bijeloj papinskoj haljini, bez ikakvih uobičajenih odjevnih dodataka kakve su nosili njegovi prethodnici. Tek je za blagoslov stavio urešenu štolu oko vrata. Svoj željezni križ koji je nosio kao nadbiskup Buenos Airesa nije želio zamijeniti zlatnim, što je uobičajeno u papinskoj službi. Okupljene je pozdravio – ne vjerskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija – već s „Dobra večer!“. To je učinio zbog poštovanja prema svim onim turistima koji nisu bili vjernici već su se ondje zatekli iz čiste znatiželje. Slično je postupio i na audijenciji za novinare koji su izvještavali s konklava kad je u sebi izgovorio molitvu blagoslova, kako ne bi povrijedio vjerske osjećaje onih koji nisu kršćani. Prvu večer s novim papom pamtit ćemo i po posebno neuobičajenoj gesti, kad je zatražio blagoslov i molitvu za svoj pontifikat od okupljenih vjernika. Poručio je time kako je on tek prvi među jednakima, kako je u službi svakog čovjeka i kako će mu biti teško ostvariti svoje poslanje bez molitava, potpore i promjene ponašanja milijuna vjernika diljem svijeta. Poziv na molitvu za svoj pontifikat ponovio je idućih dana nekoliko puta, a tu je molbu uputio i Hrvatima tijekom susreta sa zagrebačkim nadbiskupom Bozanićem. Time pokazuje kako je svjestan da je samo čovjek i da bez Božje pomoći malo toga može učiniti. Ali isto tako to može tražiti samo čovjek koji neizmjerno vjeruje u Božju milost.

Tijekom prvog obraćanja nijednom sebe nije nazvao papom već rimskim biskupom, što je formalno pravno sasvim točno, ali je izraz i skromnosti. Iste večeri, nakon što je Rimu poželio laku noć, nije želio sjesti u pripremljenu limuzinu već se odlučio vratiti na počinak autobusom s maloprijašnjim kolegama kardinalima. To je bila snažna poruka upućena najmoćnijim ljudima Katoličke Crkve da ih ne napušta, da se ne uzvisuje iznad njih već da ostaje s njima u zajedništvu i bratskoj ljubavi. Dodatno je naglasio tu gestu kad ih je sljedećeg dana primio u audijenciji stojeći a ne sjedeći, kao što je to nalagao protokol. Upravo je zajedništvo jedna od važnijih riječi upućenih crkvenim pastirima, među kojima sigurno ima i klanova pa i ljubomore.

Kako ne želi nikakve posebne privilegije, koje nosi ova časna služba, papa je pokazao i kad se osobno zaputio u hotel u kojem je boravio tijekom konklava kako bi uzeo prtljagu i platio račun. Nije li to nezamislivo čak i za pojedine biskupe a kamoli za papu? Sigurno jest ali je očito ovaj papa odlučan u namjeri mijenjati ustaljenu praksu i tradiciju. On želi pokazati svima a ponajprije braći biskupima i svećenicima kako imati titulu u crkvenoj hijerarhiji znači svjedočiti osobnim primjerom i služiti drugima a ne uživati u časti i moći. Mnogi su uvjereni kako će mnogi svećenici diljem svijeta slijediti taj primjer (neki iz uvjerenja a neki iz trenda), što bi pak moglo dodatno ojačati Crkvu, čijim se pojedinim službenicima često zamjeralo skrivanje iza pravila, licemjerje, neosjetljivost, zatvorenost, uživanje u moći, pa i bahatost.

Poruka je i sam izbor imena Franjo u čast svetog Franje Asiškog, koji je odbacio plemićke titule i bogatstvo kako bi mogao pomagati sirotinji i obnavaljati Crkvu, koja se u srednjem vijeku bila udaljila od učenja Isusa Krista i počela uživati u raskoši. Ljubav prema čovjeku i služenje onim najsiromašnijima i najpotrebitijima, te očuvanje prirode i svega stvorenog što je dano čovjeku na upravljanje bile su misije svetog Franje. A novi papa je jasno dao do znanja da će to biti i njegov smjer. Kao što se sveti Franjo nije bojao poljubiti gubavca, sadašnji papa dok je bio nadbiskup ljubio je noge oboljelima od AIDS-a a danas zaustavlja papamobil kako bi osobno mogao blagosloviti i poljubiti invalida među hodočanicima. Zahvaljujući snazi medija vrlo brzo smo nakon njegova izbora saznali kako to nije njegov profil od jučer već jednostavno stil života. I dok je bio kardinal vozio se busom, živio u skromnom stanu, sam kuhao, bio istinski prijatelj… Ta slika govori više od tisuću dociranja.

Dugo iščekivani Angelus u nedjelju na Trgu svetog Petra ovaj papa je pretvorio u blagoslov pomiješan s duhovnim nagovorom, dobrim željama za nedjeljni ručak i zgodama iz Argentine. Tako smo imali prigodu slušati o važnosti milosrđa i praštanja, ali i o bakici koja je tražila da ju ispovijedi te sjajnoj knjizi Waltera Kaspera. Idealan materijal za medije ali i poruka koju su mogli razumijeti ne samo vjernici već svi ljudi dobre volje. A upravo je to jedna od ključnih namjera pape Franje – kršćanstvo približiti svima! Tog jutra papa se uputio u župnu crkvu svete Ane, gdje je služio misu a potom ispred crkve srdačno razgovarao s desecima vjernika, baš kao da je riječ o seoskom župniku. Time je jasno dao do znanja kako je čovjek u središtu poslanja a ne institucija. A da ima smisla i za taktičnost shvatili smo kad je u nekoliko navrata istaknuo svoje talijansko podrijetlo, kako bi poslao poruku Talijanima ali i talijanskim kardinalima Kuriji, koji su očekivali „svoga papu“ da se ne moraju toliko bojati pape s kraja svijeta. O tome da mu predstoji i važna diplomatska misija u povezivanju podijeljenog svijeta, a ponajprije razjedinjenih kršćana jasno govori iznenadni dolazak na papino ustoličenje carigradskog i ekumenskog patrijarha Bartolomeja, što je presedan nakon gotovo tisuću godina od crkvenog raskola.

Već smo shvatili da ne voli pripremati govore već govoriti iz srca, s puno emocija. Time postiže neposrednost i uklanja barijere prema slušateljima. Njegova obraćanja su prijateljska, primjeri koje spominje životni a Bog kojeg nam želi približiti je milosrdni otac i prijatelj, a nipošto strogi sudac. Njemu nije važna forma već sadržaj. Tako je uvelike skratio i svoju inauguracijsku svetu misu, uz svekoliko poštovanje važnosti liturgije.

Papa Franjo je već u prvih deset dana pontifikata zadao jako puno glavobolje svojim čuvarima i protokolu. Njemu su važniji ljudi od njegove sigurnosti, a neposrednost i skromnost od uštogljene tradicije i strogih pravila. Zato će se, uvjereni su vatinaksi analitičari, mnoga pravila i mijenjati. Neki su tradicionalni vjernici tako ostali šokirani kad su vidjeli kako je papa poljubio u obraz argentinsku predsjednicu, nakon što mu je poklonila  tradicionalni pribor za čaj, a s kojom se u Buenos Airesu čak i sukobio oko nekih zakona. On je papa pred kojim se ne treba klanjati i kojeg ne treba ljubiti u ruku. On je već postao prijateljski papa kojeg se može poljubiti u lice. Tko je to mogao i zamisliti prije nekoliko desetljeća? Nameće se pitanje – čini li papa išta neobično? Naprotiv samo papinstvo vraća korijenima, odnosno stilu Isusa Krista. Nije li se on družio s grešnicima i carinicima, obranio prostitutku od licemjernih susjeda, veselio na svadbi u Kani Galilejskoj, propovjedao u zgodama, zauzimao se za obespravljene ali i prevrtao stolove trgovcima u hramu? Zar treba drugi uzor papi? Isusove poruke su bile revolucionarne za to doba ali su više nego primjenjive i danas. Papa svojim prvim istupima je zato i pokazao kako on ne želi biti u središtu pozornosti već tu pozornost zaslužuje sam Isus, zbog kojeg Crkva i postoji, a on tek skromni posrednik. Nažalost, previše je veličina u Crkvi koji svojom važnošću zaklanjaju Isusovu jednostavnost. Papa je svjestan kako to treba promijeniti.

Već nakon deset dana pontifikata novog pape svima nam je jasno kako promjene koje pokreće neće zahvatiti samo Crkvu, već i odnose s drugim vjerskim zajednicama pa i politička i gospodarska kretanja. Shvatili smo da političarima ne želi docirati, ni naređivati već ih moli da budu odgovorniji prema svijetu u kojem žive i ljudima kojima žele vladati. Iako nema moć ima utjecaj pa će se sigurno osluškivati i nadalje što im ima za reći. A što to političari današnjice mogu naučiti od pape? Prije svega kako je „prava moć u služenju“ a ne vladanju. Onaj tko želi biti prvi mora biti posljednji i sluga svima. S druge strane moramo pokazati otvorenost za drugačija mišljenja, a ne poštovati samo one koji misle poput nas a ostale prezirati. Moramo pokazati kulturu dijaloga, praštanja i tolerancije, osobito kad imamo vlast i moć jer mi tada postajemo uzor i model ponašanja svojim građanima, a ne zlorabiti primjerice minute na nacionalnim televizijama kako bismo pošteno izvrijeđali sve one koji su nam stali na žulj. Skromnost spominjemo kao vrlinu samo u onoj čuvenoj uzrečici, dok je u praksi uistinu teško pronaći skromnog političara. Zato nam se papin recept čini iznimno važnim za ovo vrijeme velikih ega, moćnih titula i nadmenih veličina. On je jasno poručio političkim izaslanstvima iz cijelog svijeta na inauguracijskoj misi da su „dobrota, nježnost i poniznost znakovi snage, a ne slabosti“. Nadajmo se da su to oni kojima je bilo namijenjeno i čuli! Bogatstvo je postalo uzor, pokretač i konačan cilj velikoj većini ljudi. Hoće li oni najbogatiji imati snage barem dio podijeliti s bližnjima? Budući da živimo u vremenu sve većeg siromaštva i beznađa, papa političare uči kako u središtu njihovih politika moraju biti oni najsiromašniji, najobespravljeniji, najmlađi i najstariji, a ne njihovi stranački interesi ili nametanje ideologija. Na koncu papin primjer nam govori kako je potreban samo jedan čovjek na čelu zajednice pa da se sve počne mijenjati. Nije li tako i u običnim državama!? Dovoljan je jedan dobrodušni vizionar s kredibilitetom pa da pozitivne promjene zahvate cijelo društvo. Hrvatska takvoga, nažalost, još uvijek traži!

(Proširena verzija teksta koji je izvorno objavljen u Obzoru Večernjeg lista u ožujku 2013.)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *