Najbolje od Retorike u siječnju: retorika i književnost, započela utrka demokrata, Brexit, analiza Aleksandra Musića te ‘sekularni, a crkveni’

U nastavku donosimo pregled mjeseca siječnja izborom 5 najčitanijih objava na portalu Retorika.hr.

Što bi trebao biti hrvatski liberalni centar? Politička analiza Aleksandra Musića

Iako u pravilu ne volim riječ ‘struktura’ i pridjev ‘struktur(al)no’, pošto praksa pokazuje da su nerijetko utočište raznijeh prodavača intelektualne magle, činjenica jest da su uzroci političke slabosti liberala u Hrvatskoj – upravo strukturne prirode. Naime, za liberalizam, bilo samostalni, bilo za natruhe (pogotovo ekonomske) istoga u političkim strankama desnoga i lijevoga centra – u društvu je potreban specifični socioekonomski stratum. Rječnikom ljevice – za liberalizam ti treba neki minimum buržoaske baze. Kroz ono što su pristojna društva prošla u 19. st., manje pristojna se upristojila, pa prošla u prvoj polovici 20. st. – Hrvatska nikad zapravo nije prošla.

Umjesto toga, na hrvatskim su se krajevima izredali politika spaljene zemlje od strane Otomanskoga carstva, centralizirana i ekstraktivna austrougarska birokratska vlast (jeftina novoaustronostalgija postrani, austrijske, a pogotovo ugarske elite Monarhije, hrvatske prostore jesu tretirale kao periferiju, a Hrvate kao narod drugog reda), defektna Kraljevina Jugoslavija, ustaška diktatura, polustoljetni komunizam – i onda – pod kvazi-egidom liberalne demokracije i tržišne ekonomije – svojevrsni tranzicijski i post-tranzicijski kronizam, u nekoj mjeri nacional-komunizam, koji na kraju dana nit’ je istinski nacionalan, nit’ je pravi komunizam, nit’ je zdravi kapitalizam. Karikirat ću – imamo šarene izloge, no rijetko si tko može priuštiti nešto iz tih izloga.

Za tvrđu hrvatsku ljevicu liberali su bili anarholiberali, kako su zvani 80-ih, poimani kao neki napušanti koji tresu dugim kosama pod utjecajem nezdravih ideja ‘sa Zapada’ i tako remete ustajalu gerijatrijsku stabilnost kasnog jugokomunizma. Za tvrđu hrvatsku desnicu liberal je pak neka vrsta anacionalne tetkice, rebrandirani ljevičar, gotovo prikriveni Jugosloven.

S obzirom na ovako nepovoljne uvjete, kao da iznenađuje koliko je Hrvatska od 1990. naovamo imala  liberalnih stranaka. Tako su se od 1990. s liberalizmom nominalno identificirali HSLS, Libra, LS, HNS – Liberalni demokrati, Pametno, (čak je i Beljak nedavno izjavio da će HSS povesti u smjeru lijevog liberalizma), kao i pojedini političari iz SDP-a i HDZ-a. ‘Kao’ je tu zato što su navedene stranke i navedeni pojedinci u praksi imali malo s liberalizmom, ijednim.

 

Sekularni, a crkveni: 10 hrvatskih velikana poteklih iz crkvenih redova

Uspoređujemo li broj stanovnika Hrvatske s brojem vrhunskih znanstvenika, književnika, umjetnika, stvaratelja ili sportaša koji su dodatno oplemenili zapadnu civilizaciju, konstatirat ćemo kako smo u velikoj prednosti u komparaciji s nekim puno većim te bogatijim zemljama Europe. Nemjerljiv doprinos Katoličke crkve za zapadnu civilizaciju, iako postepeno minimaliziran u medijskom prostoru, pronalazimo u svim poljima ljudskog djelovanja. Američki povjesničar dr. Thomas Woods na samom početku knjige ‘Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju‘ naglašava činjenicu da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari koje na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća.

 

Zašto su retorika i književnost dva lista iste grane?!

Jesu li i zašto su književnost i retorika dva lista iste grane? Jesu li podređene jedna drugoj, protječu jedna iz druge ili se nadopunjuju i savršeno uklapaju. Bilo kako bilo, zadovoljavaju potrebu za proučavanjem i promišljanjem.

 

Govorništvo kao osmišljen i ritmički oblikovan način izražavanja, čija je osnovna svrha uvjeravanje, pridobivanje slušalaca za ono što se zagovara, javlja se zajedno sa čovjekovim duhovnim stvaralačkim procesom nastalim u onom razvojnom periodu čovjekove duhovne kulture u kojemu nisu postojali posebni oblici usmenog stvaralaštva u usmenoj narodnoj književnosti.

 

Riječi su ovo kojima počinje Aristotelova Retorika i nastavlja se svaki oblik govorništva suvremenoga doba.

Pričati o govorništvu, temeljima i strukturi govora, a zanemariti filozofski, jezični, književni utjecaj te utjecaj psihologije i srodnih područja, prilično je nezahvalno, ali i nemoguće. Umjetnost kao izraz nečijeg stila, razmišljanja i samog življenja javlja se kroz različite oblike ljudskoga djelovanja. U davnoj povijesti, dok umjetnost još nije imala današnju ulogu i vrijednost, nastajala su antologijski vrijedna djela koja su svoje mjesto pronašla čak stoljećima kasnije. Tako je i sa književnošću. Književnost antike podarila je svjetskoj književnosti djela kao uzore koja ostaju matična i klasična djela kroz vrijeme, do danas. Razvitkom antičke književnosti razvijala se i kultura  govorenja kao popratni dio, neizostavan pri gradnji određenih književnih oblika. Ipak, ne može se reći da je retorika toga doba nastajala zbog ili radi književnosti. Retorika je svakako imala svoj put i pravac te se razvijala i na području drugih društvenih fenomena osim književnosti.

Najveća utrka demokrata, a kampanja još nije ni počela: rekordan broj kandidata?

U prošlotjednom talk showu Stephena Colberta, senatorica Kirsten Gillibrand iz New Yorka najavila je svoju kandidaturu za predsjedničke izbore u SAD-u 2020.godine. Svojom najavom Kirsten Gillibrand pridružila se već podužoj listi predsjedničkih kandidata, a koja već sada uključuje brojna poznata i manje poznata imena. Iako se na prvu čini neobičnim da je kampanja za predsjedničke izbore već počela, zapravo je tradicionalno da predsjednički kandidati u SAD-u započnu svoju kampanju u proljeće, godinu prije izbora. Samim time, do kraja godine možemo očekivati još veći broj kandidata, ali osvrnimo se za sada na trenutnu situaciju u kojoj je do sada prijavljeno čak 450 kandidatura za funkciju predsjednika u SAD-u.

Naime, prije svega treba razlikovati tri vrste kandidata – kandidati koji su najavili i potvrdili svoju kandidaturu; kandidati koji su osnovali tzv. istraživačke odbore (exploratory committee) te kandidate koji nisu najavili kandidaturu, ali koji svojim političkim djelovanjem pokazuju da su zainteresirani za istu. U skladu s time, već sada možemo govoriti o potencijalnim kandidatima s demokratske strane, a kao što je već rečeno, popis istih je podulji.

Ranije spomenuta, Gillibrand se u svojoj kampanji bori protiv rasizma i korupcije, međutim ova demokratska kandidatkinja je tek nedavno postala progresivna, a prije toga zalagala se za kontroverzne politike prema migrantima. Potencijalnim kandidatom smatra se Elizabeth Warren, senatorica iz Massachusettsa, koja aktivno napada Trumpovu administraciju te se zalaže za daleko veći fokus na ekonomiju te na ponovnu izgradnju srednje klase. Warren se istaknula činjenicom što je objavila osnivanje odbora na novogodišnju večer čime je zapravo stekla veliku prednost u usporedbi s ostalim kandidatima.

Veliku podršku društvenih mreža ima i senatorica Kalifornije, Kamala Harris koja je postala poznata kao prva senatorica indijskog podrijetla, tek treća senatorica iz Kalifornije i tek druga senatorica afroameričkog podrijetla. Unatoč velikoj podršci i prilično zanimljivoj priči koja bi mogla zainteresirati demokratske birače, najveća prepreka joj je karijera glavne tužiteljice Kalifornije koja bi mogla biti kontroverzna progresivnom biračkom tijelu. Međutim, Harris i dalje slovi za najvjerojatniju kandidatkinju jer je mlada (55 godina), afroameričkog podrijetla i žena, a to su karakteristike koje nose pobjedu kao što su pokazali nedavni izbori u SAD-u.

Izostala moralna, ali i politička odgovornost za Brexit: Lider ‘Izlaska’ osigurao djeci njemačko državljanstvo

Medijski fokus, trenutno usmjeren ponajviše na premijerku Theresu May, izostaje kada su u pitanju moralna, ali i politička odgovornost za Brexit. Kriza moderne britanske politike neviđenih razmjera rezultira i medijskim zapostavljanjem već ranije spomenute odgovornosti. Iako svatko ima apsolutno i legitimno pravo zagovarati politike za koje smatra da su relevantne i za koje je uvjeren kako se mogu implementirati u javnost, u kontekstu Brexita imamo veliku zapreku za ostvarivanje odgovornosti, odnosno olako prihvaćenu ostavku glavnog zagovornika Leave kampanje – Nigela Faragea.

David Cameron, bivši britanski premijer, predvođen djelomičnim uspjehom na škotskom referendumu, inicira referendum s ciljem povećanja vlastite moći unutar Konzervativne stranke, ali i šire javnosti. Određeni tabloidi od početka su zagovarali na popularni Leave, a najveći poraz u kampanji dolazi od njegovog dugogodišnjeg prijatelja, gradonačelnika Londona Borisa Johnsona koji se aktivnije pridružio pristašama izlaska. Nakon referendumskog poraza (52% stanovništva glasalo za Leave), 24. lipnja 2016. David Cameron podnosi neopozivu ostavku na čelno mjesto britanske Vlade te Konzervativne stranke. Direktnu odgovornost za sazivanje samog referenduma kroz prizmu povećanja moći i utjecaja u stranci Cameron pokušava opravdati instant ostavkom uz  izjavu kako je volja britanskog naroda instrukcija koja se mora poštivati! Unatoč prvotnoj političkoj pogrešci, Cameron tokom kampanje demonstrira kvalitetnu argumentaciju vlastitih izrečenih tvrdnji, kao i svjesnost o važnosti etosa u političkim debatama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *