Najbolje od Retorike u rujnu: Modrić, Vučić, Brexit, povratak zablude o ‘lijevo liberalnim politikama’ te analiza saborskog aktualca

U nastavku donosimo ponajbolje kolumne, odnosno retoričke analize objavljene na portalu Retorika.hr u rujnu 2018. godine.

1. “Skandalozni” Vučićev govor na Kosovu – oproštaj Srbije od Kosova i Metohije

Slično kao u Hrvatskoj, između emitiranja Zadruge i Parova, srpski narod doživljava samo neprijatelje – Hrvate, Bošnjake ili Albance, a Vučićev PR to jako dobro koristi. Tu je i međunarodna zajednica koja, kada ne podupire Srbiju, bude označena NATO agresorom. Glavna tema nisu ekonomija i demografija – ponavljam, slično kao u Hrvatskoj. Kada se treba prebaciti fokus s Kosova, tu dolaze problemi s Hrvatima i obrnuto.

Je li Vučić rekao nešto novo? – Nije. Je li ovo nova nepoznata Vučićeva retorika? – Nije. Je li vrijeme da Vučić postane persona non grata  u Republici Hrvatskoj – Ne, nije. Vrijeme je da Hrvatska populistu Vučiću pokaže gdje mu je mjesto i koja je njena pozicija u svijetu, bez najradikalnijih diplomatskih poteza, već snažnom vlastitom vanjskom politikom – ne prema Srbiji, nego prema državama čije bi nas mišljenje zaista trebalo zanimati i od kojeg bi mogli imati interes. Upravo je reakcija predsjednice Kolinde Grabar Kitarović primjeren odgovor Vučićevom populizmu.

2. Analiza aktualca u Saboru: One man show premijera Plenkovića

Za razliku od Mrak Taritaš, koja je očito studiozno pristupila vlastitom pitanju na aktualcu, Bruna Esih ostaje samo na pokušaju poentiranja. Pomalo nejasnim zaključkom kako premijer treba raspisati izbore, biti muško, a ona će biti žensko. Ponovno u medijskom prostoru možemo pronaći sulude ideje kako su ovakve rasprave karakteristične samo za Hrvatsku. Postavlja se pitanje, jesu li dežurni komentatori ipak promislili od kuda je preslikan saborski aktualac? Ponajbolji primjer možemo potražiti u Velikoj Britaniji, odnosno svake srijede u podne na ‘Prime Minister Questions‘ gdje aktualnog premijera oporbeni, ali i vladajući zastupnici rešetaju pitanjima. Pa tako imamo primjer gdje oporbeni zastupnici dan nakon Brexita raspravljaju o osvojenim Grand Slam naslovima Serene Williams.

Zastupnica stranke Nezavisnih za Hrvatsku pokušala je retorički poentirati na trenutnom unutarstranačkom sukobu u HDZ-u, no sam pokušaj je za nju imao ‘više štete nego koristi’. Iako se očekivao nešto blaži odgovor premijera, zapravo je retorički napomenuo kako je Esih dobila mjesto na listi na temelju njegove pogrešne odluke.

Bez obzira na lošu percepciju retorike u hrvatskoj javnosti, odnosno diskusiju o njenoj važnosti u politici, premijer Plenković ponovno demonstrira kako je jedini na visokom retoričkom nivou. Pomalo je otužno promatrati bezidejnu oporbu koja očito, tone sve dublje, bez jasnih naznaka o minimalnim znacima oporavka.

3. Braniteljska prava ili propaganda?

Novi prijedlog zakona o braniteljima usvojen je 2017. i na snagu bi trebao stupiti za par mjeseci, 1. siječnja 2019. Međutim taj zakon izazvao je puno kontroverzi u Saboru (između oporbe i vlasti), u medijima i među građanima. Potaknuta čitanjem svih tih napisa, komentara, uvreda i pohvala, postavljala sam pitanja sebi i braniteljima koje poznajem, a sada ih i u ovoj kolumni iznosim i javno.

Je li zaista svrsishodno i potrebno (da ne kažem pohvalno) koristiti položaj branitelja u svim retoričkim nastupima, govorima, uvjeravanjima, društvenim pitanjima? Motiv hrvatskog branitelja se kao lajtmotiv pojavljuje jako često kao olakotna činjenica na mjestima na kojima ih na prvi pogled nikako ne možemo povezati. Ovih su dana u medijima aktualne vijesti u kojima se branitelje i članove njihove uže i šire obitelji postavlja na povlaštene predpozicije te im se tako daje prednost pri zapošljavanju pred onima čija je jedina otegotna okolnost to što su kasnije rođeni i nemaju status branitelja. Čini mi se tužna činjenica da se 26 godina kasnije još mijenjaju zakoni o braniteljima, posebice stavke koje se tiču mirovina ili zapošljavanja. Nažalost, realna je situacija da je većina branitelja taj period života već prošla i da će se sve te promjene odnositi ili na mali broj branitelja ili na članove šire obitelji, što opet postavlja političko pitanje povlastica ili prava. Možemo li kao društvo ipak smisliti bolji način rangiranja obrazovanih kandidata za posao od mjerila „hrvatski branitelj je uvijek na prvom mjestu“?

Jesmo li se ikada zapitali postoji li mogućnost da ih takvim tretiranjem zapravo više omalovažavamo nego što im dajemo kredibilitet? Ljudi koji su se borili za najveći cilj – preživljavanje, svoje najbolje godine dali za obranu svog, ali i života svih Hrvatica i Hrvata, oni se bore i iz dana u dan za svoj sadašnji život, za svoje obitelji, samo na drugi način, tako da rade što mogu i koliko mogu. I većina ih ni ne traži povlastice već samo zasluženo poštovanje. Zašto onda toliko inzistiramo na tome, zašto one koji nisu proživjeli rat iz prve ruke stavljamo u poziciju da osjećaju ratne posljedice? Radimo li onda od braniteljskog statusa samo motiv propagande i prikupljanja političkih poena ili im dajemo vjerodostojnost koju su zaslužili? U novom zakonu, status branitelja se ponovno definira i rok se produžuje na lipanj 1996. što mnogi propitivaju zato jer ni oko takvog događaja nismo složni – kada je zapravo završio Domovinski rat? Već je broj branitelja prešao brojku pod 500.000, koliko će ih sada još biti? Jesu li odrednice koje definiraju branitelja Domovinskoga rata dobro postavljene, pitanje je koje se iznova postavlja i koje najviše vidimo na društvenim mrežama. Mnogi se međusobno optužuju da varaju državu, da nisu bili u ratu, da se tek sad naknadno upisuju u registre i slično. Čini mi se da se javlja antagonizam među braniteljima, građanima, cijelim društvom…

4. Povratak zablude o ‘lijevo-liberalnim politikama’ u medijski prostor

Načelo protuslovnosti (principium contradictionis), prema Aristotelu, temeljno je načelo mišljenja prema kojem ništa ne može istodobno biti i ne biti. Pogotovo uz ispraznu floskulu o promjeni ekonomske politike vladajućih pred kraj isteka mandata. Možda i ponajbolji primjer je situacija oko Uljanika, odnosno stanja u kojem ekonomske činjenice  i ne idu na ruku brodogradilištu, ali svake godine država intervenira na štetu – poreznih obveznika. Na sreću naših političara, nejasna ekonomska politika i nije nešto što birači pretjerano zamjeraju na izborima, uvijek su u prednosti nove/stare ideološke podjele koje se implementiraju u život javnosti bez imalo kritičkog promišljanja.

Već spomenuta kontradikcija posljednjih se dana ponovno revitalizira na našoj političkoj sceni. Nekolicina nezavisnih zastupnika, od kojih je većina pripadala stranačkim strukturama godinama, najavljuju politički projekt – promicanje ‘lijevo liberalnih politika’. Spomenuta politička odrednica prisutna je unazad nekoliko godina i u stranci Pametno pa tako imamo prilike u javnosti slušati jednog od lidera spomenute stranke kako ‘mislimo da je za jednu normalnu i modernu zemlju jedina ispravna politika vrijednosno lijeva, a ekonomski liberalno-socijalna’. Kada će politički pripadnici socijalističke ekonomije prihvatiti činjenicu da ne mogu biti liberali? Liberalizam direktno isključuje mogućnost provođenje socijalističke ekonomije te njenih izvedenica pod nešto drugačijim nazivima. Možda će odgovor doći u istom trenutku kada se iskristalizira na našoj sceni kvalitetna politička opcija koja će promicati liberalne vrijednosti – u svim segmentima?

5. Emotivan govor Luke Modrića: Povratak poniznosti u medijski prostor

Luka Modrić najbolji je nogometaš svijeta! No, osim nogometnog umijeća, na hrvatsku javnu scenu vratio je i prerano zaboravljenu – poniznost. Poniznost je riječ koja je krasila retoričke odrednice našeg izbornika Zlatka Dalića za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji, za vrijeme možda i najvećeg sportskog uspjeha Hrvatske. Ista ta poniznost, ista ona euforija, ali i zajedništvo brzo gubi smisao u našem javnom prostoru. Vraćene su toliko isprazne podjele, politikantske floskule kao i veliki medijski prostor osobama koje bi, vlastitim radom i sposobnošću, trebale biti tek na marginama.

Ovo je velika čast, stajati ovdje s ovim trofejem. Čestitam Salahu i Ronaldu na sjajnoj sezoni. U budućnosti ćemo se još imati priliku boriti se za ovaj trofej‘ – navodi Modrić na samom početku govora. Iako je riječ o klasičnoj sportskoj izjavi upućenoj ‘konkurenciji’, Modrić vlastitim etosom prisutan auditorij (u dvorani, ali i onaj pred TV ekranima) ne treba niti uvjeravati kako ta izjava nije proizašla iz klasične sportske floskule.

Također posebno želim spomenuti i broncu iz Francuske 1998.’ te zahvaliti kapetanu Zvonimiru Bobanu, koji mi je bio inspiracija i uzor. Nadam se da i mi možemo ostati na istome u sljedećem razdoblju. Ovaj trofej je dokaz da s napornim radom svi snovi mogu ostvariti‘. Možda neočekivano, ali najveći dio govora Modrić posvećuje upravo prethodnom velikom sportskom uspjehu, kao i kapetanu momčadi koji je isti ostvarila.

6. Gradonačelnik Londona zahtijeva novi referendum o Brexitu: Realnost ili populizam?

U kolumni za list Observer, londonski gradonačelnik Sadiq Khan poziva na održavanje drugog referenduma o britanskom napuštanju Europske unije zbog unutarnjih opasnosti po Veliku Britaniju – loša gospodarska situacija, gubitak pola milijuna radnih mjesta, nedostatak medicinskog osoblja, kao i najava čestih građanskih nemira.

Iako vrlo utjecajan među političarima, Khan nema direktnu ulogu u procesu za Brexit. Kako bi ojačao vlastiti autoritet u Velikoj Britaniji, sve češće medijski istupa protiv aktualne premijerke Therese May za koju tvrdi kako ‘njena vlada izgleda nepripremljeno i nedoraslo situaciji’.

Sadiq Khan, u medijima prezentiran kao britanski Barack Obama po pitanju govornog nastupa, navodi nedostatak kvalitetnih rješenja, no zadržava se na preliminarnoj argumentaciji, odnosno iznosi problem, ali bez kreiranja kvalitetnog rješenja za isti. Čestim kritiziranjem ne ostavlja dojam kako je usmjeren na rješavanje već ranije navedenog problema, nego iskazuje potrebu za dodatnim pozicioniranjem što je uobičajeno u političkim krizama.

Iako pripadnik mekog krila Laburista, Khan izbjegava direktne napade na Konzervativnu stranku koja je inicirala prvi referendum kako bi osnažila tadašnjeg premijera Davida Camerona. Razlog treba tražiti i u nejasnoj unutarstranačkoj politici Laburista koji ne uspijevaju niti dvije godine nakon referenduma ‘iskoristiti’ krizu vlasti – čak ni na retoričkoj razini.

Pomalo paradoksalno izgleda situacija u kojoj Khan prezentira samog sebe kao primarnog borca protiv sveprisutnog populizma, a već u sljedećoj izjavi govori o ‘vraćanju ključnog pitanja u ruke naroda, a ne politike‘.

Posljednje ankete iniciraju spremnost Britanaca za novim referendumom, odnosno svjesnosti vlastitih pogrešaka na prvom referendumu. No, kako bi se drugi referendum uopće održao, a u konačnici i proveo, potrebno je staviti u primaran fokus argumente, a ne populizam, jer je zaista paradoksalno da se protiv populista bore – populistima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *