Najbolje od Retorike u kolovozu: Uljanik, totalitarni režimi, kako točno živimo u Hrvatskoj i komunikacijske analize Bandića te Beljaka

U nastavku donosimo pregled najčitanijih kolumni/analiza na portalu Retorika.hr za mjesec kolovoz.

Vrijeme je da Uljanik konačno ode u povijest

Poput prevarantskog Sizifa, i ovi ”radnici’ ljudima mažu oči bajkama jer istina nije nimalo ugodna po njih. Ono što radnnici prešućuju je to da su oni sami vlasnici preko 40% dionica Uljanika. Još 24. lipnja 2009. godine sindikat metalaca traži odgodu privatizacije, prijete štrajkom ukoliko ne dobiju 25% plus jednu dionicu koje se ne bi smjele prodavati barem 5 godina, a tim dionicama upravljali bi vlada i sindikati. Također, tražili su ‘socijalni sporazum’ koji bi kupac brodogradilišta potpisao u kojem bi obećao zadržavanje zaposlenih na određeni vremenski period. U poduzeću u kojem nema novaca za plaće, niti ugovorenih poslova oni žele spriječiti otkaze. Oni vrlo dobro znaju da Uljanik i 3. Maj nisu u dobrom stanju (kao što su znali i 2009.) te su upravo iz tog razloga godinama odbijali sve suvisle prijedloge privatizacije, jer znaju kako imaju ogroman višak radnika, znaju kako su njihovi brodovi nekonkurentni pred praktički svim drugim brodogradilištima. Bilo koji iole suvisli investitor bi vjerojatno podijelio otkaze za barem 20-30% radnika i smanjio plaće ostalima, i to je ono što su oni htjeli izbjeći. Sindikati će radije odvesti tvrtku u stečaj nego dozvoliti da ijedan radnik dobije otkaz, zato je i napravljena ona krnja privatizacija tzv. radničkog dioničarstva i dokapitalizacija dobrim dijelom iz državnih tvrtki te nešto manjim dijelom iz privatnog kapitala (naravno, sve uz državne subvencije za restrukturiranje).

Radnici Uljanika ovih dana štrajkaju sami protiv sebe. Krivi su im prvenstveno IDS te uprava tvrtke, ironično je što su oni sami doveli tu upravu i taj IDS. Sve ovo što se događa radnicima Uljanika rezultat je njihovih želja, tražili su da se brodogradilišta ne prodaju mrskim kapitalistima, tražili su zabrane davanja otkaza, tražili su radničku samoupravu. Po svemu sudeći, radnici Uljanika ne žele zarađivati, oni žele da im država svako malo da par milijardi kuna kako bi oni mogli glumiti da nešto rade. Vrijeme je da se ta farsa konačno završi i Uljanik ode u povijest.


Dok god analitičari pozdravljaju retoriku ‘Radodajke Milana’ kao društvo nećemo krenuti naprijed

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u srijedu ponovno demonstrira već toliko puta ponovljenu retoričku strategiju – korištenje humora pri pokušaju skretanja s teme. U hrvatskom političkom diskursu humor pronalazimo isključivo u ulozi skretanja s teme ili u, često neuspješnim, pokušajima diskreditiranja sugovornika. No, ono što je pomalo i začuđujuće jest činjenica o nesvjesnosti kratkoročnog benefita od opisane retoričke strategije. Stanovnici Zagreba na nekoliko dana ‘zaborave’ na predmet rasprave te se u javnom prostoru prepričava, često s nevjericom, što je to Bandić (ponovno) ‘provalio’. I ne, nije problem u Milanu Bandiću, jer je riječ o političaru koji ima pravo kreirati vlastiti komunikacijski stil, problem je u nedostatku razvijenog kritičkog mišljenja među stanovnicima Zagreba, ali i općenito cjelokupne javnosti.

Na upit novinara koji su naveli optužbe inicijative Narod odlučuje kako je na svojstven način sabotirao prikupljanje potpisao preskupim štandovima, odnosno s malo prometnih lokacija, Bandić odgovara: ‘Znate li vi da Bandić svima da? Ja da sam žensko bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam. Je li vi vjerujete da ja njima nisam dao? Ja sam njima dao i više nego što su tražili, ali svoju dezorganiziranost, svoju nesposobnost da se organiziraju, neuspjeh žele prevaliti na gradonačelnika. Ali nije to ništa slučajno. Ali ja sam najbolja dama. Pikova dama.


Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – hrvatska djeca igraju se (još uvijek) na posmrtnim ostacima

Republika Hrvatska u svojoj je povijesti pretrpjela ustaški i komunistički režim na putu do potpune neovisnosti i slobode. Zbog i danas nerazjašnjenih povijesnih činjenica i suprotstavljenih mišljenja povjesničara te same javnosti, često se čini da Drugi svjetski rat u Hrvatskoj još nije završio. Osim u dnevno – političkim prepucavanjima; “čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan”, svake godine, u susret drugoj suboti mjeseca svibnja kao šamar obiteljima žrtava poraća Drugog svjetskog rata, u medijskom prostoru polemizira se o pravu na spomen žrtvama Križnog puta. Osim što se o tome raspravlja iz godine u godinu, događa se i sramotan izostanak reakcije na opravdanje komunističkih poslijeratnih zločina. Tako je i ove godine u emisiji nacionalne televizije OtvorenoIvo Goldstein izjavio: ‘Ne mogu doći na Bleiburg komemorirati nevine žrtve koje nisu nevine žrtve, a takvih je bilo među njima, neustanovljen broj, ali dosta. Bilo je jasenovačkih koljača (…) koji nisu došli do suda, ali na svakom sudu bi bilo osuđeni na smrt. Kada budemo razlikovali žrtve i stradalnike, a stradalnici su oni koji su stradali, ali nisu zaslužili moj niti pijete bilo kojeg poštenog čovjeka. Kad bi se to nparavilo ja bih došao prvi na Bleiburg. (…) Kao historičar mogu reći – na Bleiburgu nisu stradavale žene i djeca, neke žene ministara samo.” 


Histerija oko ministra Kujundžića – dokaz kako dobro živimo

Nordijskim zemljama valja priznati vrlu spretnost u kanaliziranju defetistički sklonih reakcija javnosti, nazovimo to i ukratko PR. Norveški ministar Per Sandberg je tako dao ostavku zbog kršenja sigurnosnih protokola na privatnom putovanju u Iran. Iran nije naročito “instagramabilna” destinacija, malo je vjerojatno da je širim masama poznata ponuda koktela u beach barovima ‘Bandar Abbasa’ na vratima ne pretjerano milozvučnog Hormuškog tjesnaca. Ukratko, nosio je službeni mobitel na putovanje u nesigurnu zemlju. Naslovi poput “Ministar dao ostavku jer je nosio službeni mobitel na ljetovanje” imaju sličan efekt kao “Premijer Nizozemske Mark Rutte ide na posao biciklom” – u nedostatku pravih, surovih problema s kakvima živi većina svjetskog stanovništva, mi razmaženi Europljani (da, Hrvati kao građani vrlo visoko razvijene zemlje po HDI-u bez sumnje spadaju pod “europljane”) volimo tražiti greške gdje ih ima ali i gdje ih nema.
Uznemirujuća je tako najnovija histerija du jour kojom se poziva ministra Kujundžića na ostavku zbog pogreške u sustavu Hitne pomoći koja je posredni krivac za tragičnu smrt mladog Mattea Ružića. Kada bi zbog svake greške “letio” ministar, dinamika sastava izvršne grane vlasti ličila bi na onu prekojadransku. Zastarjeli PR Vlade, koji nije prepoznao potencijale šarmiranja javnosti nekakvim besmislicama poput “biciklima na posao”, ili “čekanjem u redu kao i svi drugi”, vadi se metodama koje su mogle držati vodu prije masivnog prodora društvenih mreža u politički život masâ. Kujundžić svojim jalovim obranama kako je “sve po propisu” je samo navukao agresivni interes medija nad nekakvim besadržajnim, stotine puta dijeljenim statusima po Facebooku i sličnim mrežama.


Retoričko pitanje Kreše Beljaka: pokazatelj snažne podjele unutar HSS-a?

Neki bi rekli da je riječ i o ironiziranju, ali sama ironija postavljenog pitanja je dvostruka. Naime, Beljak istovremeno priznaje da ne kontrolira procese unutar svoje stranke. Ali da se vratimo na prijašnje retoričko pitanje. Retoričko je upravo zato što Beljak na njega ne očekuje odgovor, ujedno je i sugestivno jer implicira da netko u HDZ-u u sprezi s nezadovoljnim članovima HSS-a aktivno radi na rušenju Kreše Beljaka, ali i manipulativno jer će vrlo vjerojatno služiti kao podloga i dokaz za obračun s unutarstranačkim neistomišljenicima i neposlušnicima.

Ne pružajući niti jedan dokaz za navedeno, Beljak u svojoj objavi nastavlja: ‘Kao da sam samo ja stranka. No, pokušavali su nas uništiti ili kupiti i veći “majstori”, tamo od Pašića i Pavelića, pa sve do Tuđmana. Bez uspjeha.’ Slučajno ili ne, među navedenim političarima zaboravio je spomenuti i Josipa Broza Tita, vjerojatno duboko svjestan koje asocijacije bi to ime izazvalo među sadašnjim i potencijalnim biračkim tijelom HSS-a.

Vjerujemo da je Beljak svjestan činjenice da je današnja Hrvatska seljačka stranka osnovana 1904. godine pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka, a koja je 1920. godine promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka odražavajući stav hrvatskoga naroda da ne priznaje rad Ustavotvorne skupštine i centralistički Vidovdanski ustav. Iako je stav stranke tih godina bio uglavnom principijelan, ne treba zaboraviti da je Stjepan Radić 1924. godine napravio kratki izlet u Moskvu i učlanio HSS u komunistički sponzoriranu Seljačku internacionalu. Tijela stranke su to glatko odbila te je taj Radićev pokušaj skretanja stranke u lijevo neslavno propao. Preskačući 92 godine, HSS je opet 2016. godine završio u lijevoj Narodnoj koaliciji, a vrijeme će pokazati kako će se stranka dugoročno postaviti prema tom stavu, i s kojim ishodom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *