Najbolje od Retorike u 2018. godini: Gilets jaunes, Vučićeva propaganda, Dalićev optimizam, Uljanik, populizam, retorička superiornost vladajućih te krah hrvatske oporbe

Godina na izmaku obilježena je prvenstveno uspjehom hrvatskih nogometaša na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ali i političkim zbivanjima u Hrvatskoj, ali i Europi. Što vas je oduševilo na portalu Retorika.hr – donosimo u nastavku kroz godišnji pregled najčitanijih kolumni.

Tajna komunikacijskog uspjeha pape Franje (B. Skoko)

Ove godine obilježavamo petu godinu pontifikata omiljenog pape Franje. Prije točno pet godina jedan od vodećih komunikacijskih stručnjaka Božo Skoko analizirao je komunikacijske smjernice novoizabranog pape Franje koje donosimo u nastavku.

Papa Franjo pojavio se kao istinsko osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. U samo desetak dana uspio je šarmirati cijeli svijet, i to ne samo vjernike već i nevjernike. Nastavi li ovako nema dvojbe kako će u relativno kratkom vremenu uspjeti promijeniti imidž Katoličke Crkve, koji je proteklih godina bio opterećen kojekakvim skandalima. Isto tako sudeći po ponašanju i prvim potezima, možemo predvidjeti kako će udariti temelje postmodernoj Crkvi spremnoj za izazove aktualne društvene i gospodarske krize u svijetu te kako će tisućama razočaranih ljudi ponovno otkriti Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Analiziramo li kakvog su papu očekivali svjetski kreatori javnog mnijenja, izuzevši nagađanja kako bi mogao doći iz Južne Amerike, vidimo da su tek rijetki i približno predvidjeli baš ovakav profil novog vođe Katoličke Crkve. Istina je da smo očekivali drugačijeg papu, papu koji će pokazati kako razumije suvremeni svijet i koji će pokrenuti reforme u Crkvi. Očekivali smo papu čvrste ruke, pomalo i papu političara koji će se nositi sa svjetskim moćnicima, dobrog komunikatora da poput njujorškog kardinala Dolana oduševljava milijune na twitteru ili TV-u… A dobili smo skromnog i poniznog, duhovitog i nadasve otvorenog papu, koji nasuprot utrci za moći, slavom i bogatstvom (koji su zahvatili ne samo političke strukture, već i dobar dio crkvene hijerarhije) nudi – služenje. Dobili smo papu koji želi „siromašnu“ Crkvu i papu koji suvremeni svijet želi „zaraziti“ ljubavlju, nježnosti i solidarnosti. Njegova neverbalna komunikacija zrači dobrotom, smirenošću, jednostavnošću, toplinom i iskrenošću. I očito je baš to nedostajalo svijetu u kojem živimo, da su odjednom čak i komentatori neskloni Crkvi počeli pisati hvalospjeve upućene papi! Mnogi u njemu već sada vide ponajbolje osobine njegovih prethodnika – dobro srce i viziju Ivana XXIII., blagost Ivana Pavla I., otvorenost i komunikativnost Ivana Pavla II. te inteligenciju Benedikta XVI. U čemu je tajna popularnosti novoizabranog pape Franje iz Argentine?

Oporba i u krizi vlasti ostaje – oporba (N. Bjeliš)

Nekoliko dana nakon zbunjujućeg zaključka Bernardiću je valjda netko objasnio da se u zatvor ne ide „tek tako“, da živimo u demokraciji i da postoje određeni procesi koji su preduvjet kaznenih postupaka pa je svoj stav korigirao.

Nazivajući ovu aferu „najvećom korupcijskom aferom u povijesti Hrvatske“, Bernardić je pozvao DORH da reagira i tražio nove izbore. Neuvjerljiv je Bernardić bio u javnom nastupu možda i zbog svijesti da novim izborima SDP ne bi dobio ništa. Baš suprotno, vjerojatno bi izgubio koju fotelju u Saboru, a za to bi on bio glavni krivac. Što se dogodilo s najvećom oporbenom strankom? Tko je korektiv ove Vlade? – SDP s Bernardićem na čelu sigurno nije.

Populistički Živi zid reagirao je preko glavnog tajnika stranke Tihomira Lukanića. Živi zid podnio je kaznenu prijavu protiv Martine Dalić, Zdravka Marića, Ante Ramljaka i premijera Andreja Plenkovića. “Martina Dalić više nije toliko važna. Važna je odgovornost samoga premijera jer je njegova izvršna vlast, njegova je izvršna i zapovjedna odgovornost i u cijelom ovom procesu je on morao znati. A iz mailova je vidljivo da je i znao, tako da je kazneno odgovoran on”.

Živi zid je od populističke stranke, od faktora postao subjekt političkog djelovanja u Hrvatskoj što pokazuje i posljednji Crobarometar te se približio SDP-u na samo 5% potpore što je zabrinjavajuća činjenica. Ne samo za SDP nego za cijelu državu. Stoga i ne čudi kvalitetnija izjava za medije predstavnika Živog Zida od Bernardićeve. Zaista je krajnje vrijeme da se SDP trgne.

Snaga koja proizlazi iz izjava Zlatka Dalića pretvara se u dugoočekivani faktor društvenog oporavka? (M. Brečić)

Zlatko Dalić vlastitu komunikaciju gradi na, već toliko spominjanoj, poniznosti. Iako bi se mnoge izjave mogle protumačiti kao ‘populizmi’, postoji nemjerljiva razlika između klasičnog političkog populizma koji za cilj ima samo jedno – maksimalno povećati vlastitu/stranačku potporu. Nekako je teško za očekivati kako Dalić izjavama gradi političku platformu za predsjedničke izbore 2020. godine. Komponente za uspjeh koje su prije nekoliko mjeseci bile nezamislive široj hrvatskoj javnosti, od ujedinjenja cijele Hrvatske te vraćanje vjere navijačima u hrvatski nogomet, demonstrirao je upravo Zlatko Dalić.

Konstatacija kako je svaki politički govor ujedno i direktna komunikacija s glasačima umanjuje izvornu smisao retorike. Potraga za istinom, izrečena na jednostavan način, segment je koji nedostaje hrvatskoj javnosti kako bi vratili povjerenje u retoriku. Spomenuta percepcija potrekpljena je i u Klaićevom Rječniku stranih riječi gdje pod pojmom ‘retorika’ sugerira lijepe, no besadržajne riječi; prazne riječi, praznorječje.

Već sada je vidljivo da Dalić mijenja percepciju retorike, kao što mijenja i naše društvo. Bez obzira na veličanstven sportski uspjeh, mnogi bi ‘potpisali’ Dalića za doživotnog izbornika upravo zbog navedenih komponenti. Kada Hrvati, bez obzira gdje se trenutno nalazili, govore ‘Daliću, hvala ti na svemu!’, to nije tek isprazna fraza, već veliko hvala na dugoočekivanom faktoru društvenih i gospodarskih promjena!

Američko govorništvo: nakon Obame dolazi Trump kao raspjevana i drska „žuta“ Twitter ptičica (L. Dujmović)

Odlaskom Obame s mjesta predsjednika Sjedinjenih američkih država najavljen je kraj jedne relativno stabilne ere u vođenju vanjske politike. Ovdje nisu važni razlozi koji su doveli do američkog uplitanja u međunarodne odnose drugih zemalja i davanje ratne potpore saveznicima, nego govorništvo koje je prethodilo, najavljivalo i opravdavalo takva zbivanja.

Primjer jednog dobrog govornika na mjestu predsjednika u suvremenoj američkoj povijesti upravo je Barack Obama koji je ujedno i prvi Afroamerikanac na čelu te države. Obamini javni govori nerijetko glase kao odličan primjer utjecaja jednog čovjeka na stavove mase i povezanosti s njima. Većina njegovih govora je djelovala nadahnjujuće, utješno i obzirno, snažno i čvrsto. Njegova artikulacija, boja glasa i tonalitet uz mimiku lica te prikladnu gestikulaciju, stvorile su cjelinu koja je ostavila snažan dojam na slušatelje. Obama je imao sve znakove jednog uspješnog govornika: bio je uvjerljiv, siguran u sebe i u ono što predstavlja, bio je prirodan i dominantan, ali nije djelovao zastrašujuće u svom nastupu. Imao je sve odlike jednog dobrog vođe te je bio suosjećajan prema stanovnicima države koju vodi. Njegovi govori su bili unaprijed osmišljeni jer je bio svjestan da izravno i neizravno svojim nastupom može utjecati na javno mnijenje. Ipak, ne kaže se uzalud da je dobra priprema pola uspjeha.

Neki od njegovih govora koji se najviše ističu su: pobjednički govor nakon izbora, inauguracijski govor, govori nakon tragedija koje su pogodile američke gradove (npr. masakri u školama) u kojima je bez ustručavanja pokazao svoju ljudskost i empatiju. Značajan govor bio je i onaj u vezi s 50. godišnjicom civilnih prava u SAD-u i konačno njegov posljednji pozdravni govor nakon završetka mandata.

Histerija oko ministra Kujundžića – dokaz kako dobro živimo (F. Vončina)

Nordijskim zemljama valja priznati vrlu spretnost u kanaliziranju defetistički sklonih reakcija javnosti, nazovimo to i ukratko PR. Norveški ministar Per Sandberg je tako dao ostavku zbog kršenja sigurnosnih protokola na privatnom putovanju u Iran. Iran nije naročito “instagramabilna” destinacija, malo je vjerojatno da je širim masama poznata ponuda koktela u beach barovima ‘Bandar Abbasa’ na vratima ne pretjerano milozvučnog Hormuškog tjesnaca. Ukratko, nosio je službeni mobitel na putovanje u nesigurnu zemlju. Naslovi poput “Ministar dao ostavku jer je nosio službeni mobitel na ljetovanje” imaju sličan efekt kao “Premijer Nizozemske Mark Rutte ide na posao biciklom” – u nedostatku pravih, surovih problema s kakvima živi većina svjetskog stanovništva, mi razmaženi Europljani (da, Hrvati kao građani vrlo visoko razvijene zemlje po HDI-u bez sumnje spadaju pod “europljane”) volimo tražiti greške gdje ih ima ali i gdje ih nema.

Uznemirujuća je tako najnovija histerija du jour kojom se poziva ministra Kujundžića na ostavku zbog pogreške u sustavu Hitne pomoći koja je posredni krivac za tragičnu smrt mladog Mattea Ružića. Kada bi zbog svake greške “letio” ministar, dinamika sastava izvršne grane vlasti ličila bi na onu prekojadransku. Zastarjeli PR Vlade, koji nije prepoznao potencijale šarmiranja javnosti nekakvim besmislicama poput “biciklima na posao”, ili “čekanjem u redu kao i svi drugi”, vadi se metodama koje su mogle držati vodu prije masivnog prodora društvenih mreža u politički život masâ.

Vrijeme je da Uljanik konačno ode u povijest (L. Parać)

Sizifov posao, uzaludno guranje goleme stijene na vrh brda samo kako bi se čim dođe do vrha stijena otkotrljala natrag u podnožje. Ta vrlo klasična grčka metafora poznata je gotovo svakome, ali malo tko zna razlog iz kojeg su grčki bogovi Sizifa osudili na vječne muke. Za početak, Sizif je ‘cinkao’ Zeusa otkrivši bogu Azopu lokaciju njegove kćeru koju je Zeus oteo. Zatim Zeus naređuje Tanatosu, bogu smrti da okuje Sizifa u Tartaru. Sizif je u Tartaru zamolio Tanatosa da mu pokaže kako čarobni lanci funkcioniraju, te je Tanatos na prijevaru sam sebe okovao na što nitko nije mogao umrijeti. Tu prijevaru prekinuo je Ares kojemu je bilo dosadno kako nije bilo žrtava u ratu. prije konačnog izvršenja kazne tražio je od vlastite žene da ga ne pokopa nego da mu tijelo baci na trg. Perzefoni (Hadovoj ženi) ‘prodao je priču’ o tome kako se supruga ponijela divljački prema njemu, te ju je time uspio nagovoriti da ga pusti natrag na površinu. Pogađate, nije se htio vratiti natrag. Pomalo sličnu priču imaju i radnici Uljanika.

Godinama ‘radnici’ hrvatskih brodogradilišta glume očajne marljive stručnjake kojima zli političari/članovi uprave smijući se iz skupocjenih automobila ne isplaćuju plaće, a kupci njihovih brodova su prezadovoljni i ne mogu se prestati čuditi kako je netko uopće sposoban napraviti tako sofisticiran brod. Poput prevarantskog Sizifa, i ovi ”radnici’ ljudima mažu oči bajkama jer istina nije nimalo ugodna po njih. Ono što radnnici prešućuju je to da su oni sami vlasnici preko 40% dionica Uljanika. Još 24. lipnja 2009. godine sindikat metalaca traži odgodu privatizacije, prijete štrajkom ukoliko ne dobiju 25% plus jednu dionicu koje se ne bi smjele prodavati barem 5 godina, a tim dionicama upravljali bi vlada i sindikati. Također, tražili su ‘socijalni sporazum’ koji bi kupac brodogradilišta potpisao u kojem bi obećao zadržavanje zaposlenih na određeni vremenski period. U poduzeću u kojem nema novaca za plaće, niti ugovorenih poslova oni žele spriječiti otkaze.

Analiza aktualca u Saboru: One man show premijera Plenkovića (M. Brečić)

Nakon ljetne stanke započelo je zasjedanje aktualnim satom koji označava postavljanje pitanja aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću, kao i njegovim bliskim suradnicima, odnosno ministrima u Vladi. Od najavljenih 30-ak pitanja na aktualcu, potrebno je istaknuti nekoliko političara koji su istim pitanjima otvorili žustru raspravu. Iako je Miro Bulj na samom početku sjednice pokušao zatražiti stanku uz ideološko obrazloženje, ovaj put u direktnim raspravama, pa nazovimo ih i sukobima, ostaje po strani.

Fokus današnjeg aktualca možemo staviti na Andreja Plenkovića, kvalitetnu pripremu Mrak Taritaš, potpunu disfunkciju (i dalje) najveće oporbene stranke SDP-a te pokušaj retoričke provokacije Brune Esih.

Anka Mrak Taritaš kvalitetnu retoriku demonstrira još za vrijeme predizborne kampanje 2017. godine u Zagrebu. Naime, ona vlastite nedostatke prikazuje kao prednost. Primjerice, prozivku o nošenju sunčanih naočala u Saboru iskoristila je kako bi se obratila mladim, neodlučnim biračima. Kao glavni alat za obraćanje auditoriju, osim televizijskih sučeljavanja, koristila je društvene mreže. Upravo su njenu retoriku za vrijeme kampanje prozvali Twitter kampanjom zbog čestih, ali kvalitetno usmjerenih objava. Kampanju je obilježilo i ironiziranje, ponovno jedna od glavnih sastavnica britanskog političkog diskursa, a javnosti je svakako zanimljiv odgovor na poziv Milana Bandića da „bude s njim na svim važnim gradskim događajima te da unatoč izborima gradski projekti ne smiju stati“ – „Svakako. Dođem čim bude gradskih projekata.“ Pokušaj poentiranja Mrak Taritaš o ‘upitnosti glasanja HDZ-ovih eurozastupnika’ možemo označiti kao kvalitetnom kritikom, a ne samo pokušaj kritiziranje oporbe samo kako bi se kritiziralo, što je čest slučaj u hrvatskom političkom diskursu.

Zašto je #postcardsforMacron istinski feministički pokret (L. Ćorić)

Živimo u vremenu interneta, virtualne stvarnosti i društvenih mreža, u vremenu u kojem jedna riječ ili sintagma napisana s „ljestvama“ ispred može mijenjati živote i sudbine. Dokaz tome je globalni pokret #MeToo, usmjeren na razotkrivanje sekstičkog ponašanja, ucjena i nepravdi kojima su žene izložene. Ta, trenutno najvruća feministička tema na svijetu, ovih je dana možda dobila konkurenciju.

Ponovno je, naravno, riječ o hashtagu, i ovaj je također krenuo iz Amerike, ali se ubrzo proširio po cijelom svijetu, odnosno internetu. Catherine Pakulak, doktorica ekonomskih znanosti i profesorica na Katoličkom američkom sveučlištu pokrenula je #postcardsforMacron kao odgovor na izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kojom je on postavio u međuodnos, i to obrnuto proporcionalan, broj djece koju žena rađa i razinu njezinog obrazovanja. Pakulak je htjela vlastitim primjerom pokazati da je moguće da žena bude „savršeno obrazovana“, a da usto ima „7, 8 ili više djece“ (ona ih ima osam). Kao što je to bio slučaj i kod #MeToo, ni ovdje nije trebalo dugo čekati da i druge žene koje dijele njen stav, razinu obrazovanja i broj djece pošalju svoju razglednicu Macrona. I tako je nastao #postcardsForMacron, istinski feministički odgovor na tu izjavu francuskog predsjednika.

Iako ima onih, poput Clare Gaymard, utemeljiteljice zaklade Raise i majke devetero djece, koji smatraju da je izjava uzeta iz konteksta, a da je kontekst bio oblikovan prethodnim izlaganjima koja su se odnosila na probleme afričkog kontinenta, kao što su prisilna udaja i prisilno rađanje te onemogućavanje obrazovanja za djevojčice, ovo nije prva Macronova izjava o Africi i njenom natalitetu. Prošle godine, na summitu G20 u Hamburgu, izjavio je da „možete uložiti milijarde eura, ali ništa nećete postići u zemlji u kojoj jedna žena još uvijek ima 7 ili 8 djece“. Budući da je briljantan govornik, nemamo razloga sumnjati da se, u jednom ili u drugom slučaju, nespretno izrazio ili da nije mislio ono što je htio reći.

“Skandalozni” Vučićev govor na Kosovu – oproštaj Srbije od Kosova i Metohije (N. Bjeliš)

Novom mirotvorcu jugoistočne Europe, Aleksandru Vučiću, kako ga je prozvao njegov Informer, hrvatski mediji i političari posljednjih dana pomogli su u strategiji prebacivanja fokusa s merituma njegovog govora na staru temu – što Vučić kaže o Kninu. A što Vučić ima za reći vidjeli smo još u snimci govora iz okupirane Gline pa je stoga nejasno trenutno paljenje vatre kao da se dogodio epohalni preokret u Vučićevoj retorici i kao da su trenutne izjave neka novost u njegovoj politici.

Prisjetio se tako Vučić u Kosovoskoj Mitrovici kako se na Gazimestanu pjevalo Ko to kaže ko to laže Srbija je mala pa u nastavku opravdao sva povijesna smanjenja Srbije, odnosno poraze. Osim dijela govora u kojem su sumirani svi srpski porazi, iako, realno gledajući, naši susjedi imaju tendenciju slavljenja porazakao pobjeda pa ni to nije nešto novo, Vučićev PR odradio je sjajan posao. Htjeli mi to priznati ili ne, Vučić je izvrstan manipulator i naučeni retoričar. Dramske pauze u govoru, izvrsne fraze, nacionalni naboj, patriotizam, suosjećanje s narodom – sve je to ono što narod želi čuti i na čemu Vučić dobiva izbore. Popis crtica standardnih srpskih govora – Knin, Hrvati, Rusija, slavna povijest, NATO bombardiranje, bijeda Srba na Kosovu, težnja ka EU – zadovoljen je, a nadodane su i još dvije nove crtice – dogovor i kompromis.

Upravo na novim crticama standardnog srpskog govora, hrvatski mediji su pali (pa kome se da slušati govor duže od 11 minuta?!). Zamislimo Vučićevu poziciju danas da su naši mediji puni naslova o Vučićevoj težnji za dogovorom s Albancima. A rekao je Vučić da za Srbe na Kosovu želi prava, a ne granice: “Hoćemo li dogovor s Albancima ili produžetak agonije u kojem svakako gubimo sve? Pitanje je vremena, za godinu, pet ili deset.” Ali, kao i tijekom posljednjeg posjeta Republici Hrvatskoj, komšijski pomažemo Vučićevom PR-u u izvrtanju činjenica. Valjda se u nedostatku svojih problema bavimo Vučićevim mišljenjem o Kninu koji je hrvatski te će takav i ostati. Naravno, ako u Kninu još netko ostane živjeti, ali o demografskim problemima i iseljavanju nemamo bombastične naslove.

Un parfum d’Italie: bez lidera, no uz podršku 72 posto Francuza (M. Brečić)

Žuti prsluci (Gilets jaunes) su u ozbiljnom političkom udaru na francuskog predsjednika. Svaki pokret, bez obzira na nedostatak lidera u vlastitim redovima, koji ima jasan politički program, nije samo iskazan revolt građana (u ovom slučaju govorimo o poskupljenju), već strateški, čak i retorički udar kako bi se umanjio kredibilitet političara. Retorička kombinacija Beppa Grilla iz Italije kada je osnovao Pokret 5 zvijezda te Nigela Faragea, glavnog zagovornika Brexita, uz politički program u 25 točaka za izlazak iz krize može ozbiljno narušiti rejting (ionako konstantnom u padu) Emmanuela Macrona.

Iako pokret nastaje kao revolt francuskih građana na poskupljenje goriva, program od 25 točaka, tiskan na plakatu sa slikom žutog prsluka, nema dodirnih točaka sa istim poskupljenjem već se odnosi prvenstveno na smanjenje poreza, povećanje plaća od 40 posto, izgradnju pet milijuna stanova za potrebite, smanjenje utjecaja banaka te poništenje državnog duga. Prerano za etiketiranje te otkrivanje cjelokupne slike, odnosno vizije ovog pokreta, no jedno je sigurno – retoričke odrednice pokreta jednake su populističkim pokretima koji su ozbiljno uzdrmale sve mainstream opcije u zapadnim demokracijama.

Već spomenute retoričke odrednice ponajbolje se očituju kroz iščitavanje devete točke programa – Frexit. Po uzoru na britanske kolege, zahtijevaju hitan izlazak Francuske iz Europske unije te jačanje monetarne i ekonomske politike. Osim britanskih političara, vidljiv je utjecaj i talijanskih populističkih i antisistemskih stranaka La Lige te M5S, no za razliku od britanskih populista, Matteo Salvini i Luigi Di Maio dolaskom na vlast shvaćaju da će izlazak demonstrirati veće nezadovoljstvo.

Retoričko pitanje Kreše Beljaka: pokazatelj snažne podjele unutar HSS-a? (G. Škvarč)

Neki bi rekli da je riječ i o ironiziranju, ali sama ironija postavljenog pitanja je dvostruka. Naime, Beljak istovremeno priznaje da ne kontrolira procese unutar svoje stranke. Ali da se vratimo na prijašnje retoričko pitanje. Retoričko je upravo zato što Beljak na njega ne očekuje odgovor, ujedno je i sugestivno jer implicira da netko u HDZ-u u sprezi s nezadovoljnim članovima HSS-a aktivno radi na rušenju Kreše Beljaka, ali i manipulativno jer će vrlo vjerojatno služiti kao podloga i dokaz za obračun s unutarstranačkim neistomišljenicima i neposlušnicima.

Ne pružajući niti jedan dokaz za navedeno, Beljak u svojoj objavi nastavlja: ‘Kao da sam samo ja stranka. No, pokušavali su nas uništiti ili kupiti i veći “majstori”, tamo od Pašića i Pavelića, pa sve do Tuđmana. Bez uspjeha.’ Slučajno ili ne, među navedenim političarima zaboravio je spomenuti i Josipa Broza Tita, vjerojatno duboko svjestan koje asocijacije bi to ime izazvalo među sadašnjim i potencijalnim biračkim tijelom HSS-a.

Vjerujemo da je Beljak svjestan činjenice da je današnja Hrvatska seljačka stranka osnovana 1904. godine pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka, a koja je 1920. godine promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka odražavajući stav hrvatskoga naroda da ne priznaje rad Ustavotvorne skupštine i centralistički Vidovdanski ustav. Iako je stav stranke tih godina bio uglavnom principijelan, ne treba zaboraviti da je Stjepan Radić 1924. godine napravio kratki izlet u Moskvu i učlanio HSS u komunistički sponzoriranu Seljačku internacionalu. Tijela stranke su to glatko odbila te je taj Radićev pokušaj skretanja stranke u lijevo neslavno propao. Preskačući 92 godine, HSS je opet 2016. godine završio u lijevoj Narodnoj koaliciji, a vrijeme će pokazati kako će se stranka dugoročno postaviti prema tom stavu, i s kojim ishodom.

Braniteljska prava ili propaganda? (K. Matijašević)

Budući da je Domovinski rat još uvijek u jednu ruku tabu tema, za početak želim naglasiti da mi nije u cilju omalovažavati ulogu branitelja i prošlost stvaranja Republike Hrvatske. Svi smo zahvalni i sretni što danas imamo samostalnost i suverenitet, od moje obitelji koja je proživjela rat, do mene koja sam imala tu sreću da mi se sudbina nasmiješi i da se rodim u poslijeratno vrijeme.

Međutim, potreba o pisanju ovog bloga/kolumne probuđena je zbog svakodnevnog pozivanja medijski izloženih ličnosti na branitelje i njihove obitelji. Hrvatski su branitelji većinom bili mladi ljudi koji su u to vrijeme trebali biti na fakultetima, razmišljati o učenju i karijeri, osobnom rastu i razvoju na poslovnom i privatnom polju, a ne o spašavanju vlastitih života i domova.

Razumijem da je braniteljima potrebna psihološka pomoć kako bi se kvalitetno ojačali, ali i riješili stresa uzrokovanoga ratom, kako bi im se pružila prilika da sada iskoriste vrijeme za učenje i profesionalnu izgradnju. Sve akcije pomoći bilo psihološke ili materijalne naravi, kako bi se braniteljima koji su rat završili nepripremljeni za svakodnevnicu pomoglo u životu, više su nego potrebne i zaista bismo ih svi trebali podržati. Na stranicama Ministarstva hrvatskih branitelja, jasno su naznačene točke u kojima se braniteljima pomaže i izlazi ususret (https://branitelji.gov.hr/o-ministarstvu/ustrojstvo/uprava-za-hrvatske-branitelje-iz-domovinskoga-rata-i-clanove-njihovih-obitelji/866 ). Sve od navedenoga je uistinu pohvalno i hvalevrijedno kao znak poštovanja i zahvalnosti, ali je veliki problem što su te točke više mrtvo slovo na papiru nego što se zaista provodi. Posebice je jasno da se takva uprava ne provodi nad svih pola mijuna branitelja nego možda na manjem broju njih.

No, izuzev ovih točaka i različitih mišljenja javnosti i vlasti o tome je li to previše ili premalo, ispravno ili neuvjerljivo, ovim člankom bih htjela postaviti pitanja za promišljanje. Pitanja koje i mene već dugo progone, a o kojima ne mogu konstruirati jasan stav, ponajprije zbog manjka izravnog iskustva ratnih dana i poznavanja društvene situacije tih ratnih godina. Smatram da jasan stav i nije toliko bitan koliko diskusija, argumentirani razgovor, ili naposljetku, vlastito preispitivanje dosadašnjih misli. Jer sve je to korak naprijed u shvaćanju i razumijevanju svih društvenih pojava.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *