Najbolje od hrvatskih govornika: tko prolazi, a tko pada na ispitu političke retorike?

U doba grčke demokracije, otprilike sredinom 5. stoljeća prije Krista, govorništvo je bilo od velike važnosti za javno, odnosno političko djelovanje. Građani Atene branili su se ili optuživali pred sudom i skupom građana, a političari su se borili za naklonost javnosti. Obrazovani Atenjanin morao je barem donekle biti upoznat s pravilima retorike. Tada nastaju i dva osnovna pravca u antičkoj retorici: postizanje što veće uspješnosti u uvjeravanju bez obzira na istinu te ideal retoričke rasprave.

Prvi pravac, uspješnost prije svega, ima svoje porijeklo na Siciliji kod retoričara Tizije i Koraksa na Sirakuzi, a u Ateni je našao sljedbenike u sofistima, među kojima je Protagora bio najistaknutiji. Sofisti su slovili za obrazovane, dobre govornike koji su u početku djelovali u zatvorenim školama. Bavili su se problematikom psihologije, etike, politike te retorike. Nakon izlaska na trgove i općenito u javnost, sofisti započinju podučavanje pojedinca ili skupina o retorici, politici i matematici iz čega proizlazi tvrdnja kako su često bili samo prazni retori koji su za novac prodavali znanje o tome kako se svaka stvar može braniti i napadati, potvrđivati i negirati. Nasuprot tome pojavljuje se Platon koji izražava skepticizam prema sofistima kao misliocima. Platon ostavlja veliki utjecaj i na svoga učenika Aristotela koji djelom Retorika ostavlja značajan doprinos razvitku retorike. Aristotel je smatrao kako ona koji u svojim rukama ima istinu i pravdu, kad gubi, nema koga kriviti doli sebe samoga.

Gotovo tri tisućljeća nakon pojam retorika ali i njena funkcija gube izvorni smisao – onaj gdje bi retor trebao tragati za istinom. Svjedoci smo negativne percepcije javnosti glede termina retorika jer nas povijest uči kako vješt govornik upotrebljava retoriku za manipulaciju širih masa te ostvarenje vlastitih, prečesto pogrešnih, vizija. Spomenuta percepcija potkrepljena je i u Klaićevom Rječniku stranih riječi gdje druga teza pod pojmom retorika sugerira: lijepe, no besadržajne riječi; prazne riječi, praznorječje.

Iako često (s razlogom) kritički nastrojeni prema hrvatskom političkom diskursu koji se postepeno pretvara u veliko nerazumijevanje, na hrvatskoj sceni i dalje možemo pronaći kvalitetne govornike koji djelomično anuliraju neznanje ili nesposobnost vlastitih kolega. Barem dio tih kvalitetnih hrvatskih (aktualnih) govornika možete pročitati u nastavku.

JOŠKO KLISOVIĆ – saborski zastupnik te česti komentator vanjskopolitičkih zbivanja implementira jednostavnu smjernicu Aristotela koje se u današnje vrijeme rijetko tko drži – za kvalitetnu izgradnju etosa dovoljno je auditoriju demonstrirati zdrav razum, dobar moralni karakter te iskazati dobru volju. Samim time stvara se naklonost javnosti prema govorniku, a javnost kao trenutni auditorij postaje aktivniji primatelj poruke te u konačnici dolazi do uvjeravanja. S toga i ne čudi podatak kako je Joško Klisović imao veliku potporu za preuzimanje SDP-a u (potencijalnoj) krizi unutar stranke prije nekoliko mjeseci.

BLAŽENKA DIVJAK – prema vlastitim komunikacijskim smjernicama postaje jedna od kreatorica nove retoričke paradigme u Hrvatskoj. U potpunosti izbacuje česte ad argumente uz tek rijetko strateško manevriranje prilikom pokušaja argumentiranja vlastitih tvrdnji. Široj javnosti po pitanju retorike poznata i po odgovoru na medijske napade zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića: Ta vrsta napada, ta vrsta retorike, primitivizam, balkanski način govora, seksizam, možda se od toga mogu obraniti jer sam zrela osoba, ali prenositi takvu poruku mladim generacijama je loše.

MILAN BANDIĆ – pomalo kontradiktorno s obzirom na teorijski dio ovoga članka, no promatramo li uspješnost govornika, odnosno retora, prema podršci ili odobravanju iste, onda je aktualni zagrebački gradonačelnik zaslužio mjesto na ovoj listi. Kvalitetnim spajanjem etosa i patosa te mnoštvom argumentacijskih pogrešaka neiskusnog pojedinca u auditoriju može uvjeriti u kvalitetnu argumentaciju izrečenih tvrdnji. Karakteristično za Bandića je i odabir tvrdnji, naime u krugu je tek nekolicine hrvatskih političara koji gotovo nikada ne upotrebljava političke tvrdnje, a izgovorene tvrdnje ne argumentira. Tijekom 16 godina provedenih na gradonačelničkoj funkciji, Bandić je izgradio karakterističan govornički stil – izjednačavanje sebe s izbornim programom, ali i vještinu snalaženja pred pitanjima novinara koja bi za većinu političara bila pogubna. Bandić, za razliku od Petrova, ne pokušava zatomiti vlastitu populističku retoriku. Upravo suprotno, glavne odrednice retorike Milana Bandića su populističke izjave poput: „Nemam vremena, idemo delat!“. Primjetan je i mesijanski kompleks, odnosno predstavljanje sebe kao spasitelja cjelokupnog naroda, prikazujući se pritom „jednim od najmanjih“, tj. prilagođavajući vlastitu retoriku narodu koristeći kolokvijalni rječnik.

ANDREJ PLENKOVIĆ – vrlo dobro argumentira iznesene tvrdnje pred auditorijem potkrepljujući ih podatcima ili statističkim parametrima te pritom navodi izvore čime vlastitu retoriku čini vjerodostojnom široj publici. Na hrvatsku političku scenu 2016. uvodi promjenu komunikacijske paradigme, posebice pri usporedbi s još tada aktualnim premijerom Zoranom Milanovićem. Iako nije karakteristična za hrvatski politički diskurs, tada umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji. U odnosu na 2016. godinu primjetan je veći broj diskreditiranja političkih oponenata, što i nije iznenađenje s obzirom na dinamiku događaja u Hrvatskoj tijekom posljednjih godina, posebice kada se u kontekst stavi i glasanje o nepovjerenju ministrima. Stavljajući sebe na prvo mjesto čestim korištenjem zamjenice ja, odnosno deiktičkog izraza, Plenković među auditorijem pojačava ulogu etosa pri uvjeravanju. Izuzetan retoričar, koji unatoč manjim argumentacijskim pogreškama, zaslužuje visoko mjesto na listama najboljih retoričara.

ZDRAVKO MARIĆ – iako u fokusu javnosti zbog (još uvijek) aktualnih događaja oko Agrokora, ministar Marić pokazuje zavidnu sposobnost distanciranja od agresivne retorike, čak i u trenucima glasanja o njegovom opozivu u Saboru. Vlastitu retoriku čini vjerodostojnom, jer se u niti jednom trenutku ne upušta u patetiku ili pokušaj diskreditiranja političkog oponenta. Vlastite političke odluke pokušava prikazati racionalno, odnosno pokušava argumentirati najširoj javnosti vlastite poteze pritom koristeći srednji govorni stil prigodan za najšire mase. Ministar Marić vlastite tvrdnje potkrepljuje izvrsnom, gotovo savršenom razinom argumentacije, što dugo nismo imali prilike slušati. Kao i Andrej Plenković, Marić uvodi svojevrsnu promjenu komunikacijske paradigme na hrvatskoj političkoj sceni ugodnim i kulturnim komuniciranjem pri čemu ne nastoji omalovažiti sugovornikov etos već sav fokus usmjerava na kvalitetnu argumentaciju tvrdnji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *