Kolakušić gostovanjem u ‘Nu2’ demonstrira sav istinski besmisao moderne politike – populizam

Izvor: Screenshot/ Autor: HRT

 

Aristotelova premisa kako se povjerenje auditorija mora graditi na argumentaciji, a ne na subjektivnom uvjerenju u govornikovom karakteru inicira zaključak kako je osnovno načelo argumentiranja zapravo načelo razuma – logos. Upravo zbog sustavnog zanemarivanja kvalitetne argumentacije u današnje vrijeme pojam retorika ali i funkcija iste gube izvorni smisao – onaj gdje bi retor trebao tragati za istinom. Svjedoci smo negativne percepcije javnosti glede termina retorika jer nas povijest uči kako vješt govornik  upotrebljava retoriku za manipulaciju širih masa te ostvarenje vlastitih, prečesto pogrešnih, vizija. Spomenuta percepcija je prisutna i u Klaićevom Rječniku stranih riječi (1981: 1160) gdje druga teza pod pojmom retorika sugerira: “lijepe, no besadržajne riječi; prazne riječi, praznorječje“.

Revitalizacija političkog mesijanskog kompleksa

Mnogo je nejasnih, pa čak i kontradiktornih poruka sudac Kolakušić uputio hrvatskoj javnosti gostujući u emisiji Nu2. Primjerice, izražena kontradikcija je u apelu građanima da kreiraju njegovu listu za Europski parlament, a već u drugoj rečenici nekoliko puta naglašava kako je upravo on taj koji će ući u parlament te zastupati interese građana koji ga izabiru. Iako naizgled zvuči kao sasvim legitimna izjava, koja je svrha odluke građana da kreiraju listu kandidata kad niti Kolakušić ne vjeruje u uspjeh ostalih (vlastitih) kandidata na listi.

Promjena teme (mutatio controversiae) najčešći je primjer strateškog manevriranja političara u hrvatskom javnom diskursu. Vrlo je sličan sveprisutnom red herringu, a možemo je definirati kao svojevrsno uočavanje kontroverznih tema za govornika te preusmjeravanje pozornosti javnosti na temu koja označava sigurnost za samog govornika. Primjetno je često upotrebljavanje navedenog strateškog manevriranja prije predsjedničkih izbora, odnosno održavanja debata između kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Riječ je o svojevrsnoj sivoj zoni argumentacije jer ista zona prolazi u manjim količinama, dok za veće količine ili izražene pokušaje zona dobiva predznak negativnog pokušaja. Kod Kolakušića (nažalost) nije niti primjetan pokušaj red herringa ili klasične promjene teme, već na svako postavljeno pitanje kreira direktan, brz, a često i retorički promašen odgovor.

Ranije navedena kontradikcija, koja postaje fenomen hrvatskog političkog diskursa, rapidno se širi kako emisija odmiče kraju. Bilo je tu kontradiktornih izjava poput sve ankete su lažne, ali moja anketa provedena na Facebook stranici je apsolutno točna ili pak kako će postati i europski zastupnik i premijer i predsjednik države. Sasvim je normalno, pa čak i poželjno kod političkih stranaka ili pokreta retorički implementirati dugoočekivani osjećaj sigurnosti u medijski prostor, no nerealno, pa čak i suludo prosječnom biraču zvuči izjava kako će jedna osoba, koja bi trebala težiti političkoj i retoričkoj profilaciji, postati – trodiobna vlast?

Kao i kod same retorike kao cjeline, argumentacija započinje s izučavanjem te analizom u antičkoj Grčkoj. Pronalazimo podatak da argumentacija dominira u sudskoj retorici kao nosiocu ondašnje retoričke snage, potom u znanstvenoj, te naposljetku u sveučilišnoj nastavi. Promatrajući političke pokušaje pojedinih sudaca i odvjetnika, možemo zaključiti kako se još jedan dio antičkog nasljeđa nepovratno izgubio, kao svojevremeno i mitska Atlantida, a riječ je o istinskoj retorici koja je temelje polagala u sudskim raspravama. Borba za biračko tijelo antisistemskih stranaka poput Živog zida mora u ideji, ali i provedbi, rezultirati i kvalitetnim sadržajem kako bi ista imala smisla, a ne ponovno demonstrirati sav istinski besmisao moderne politike, simplificirano nazvano – populizam.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *