Hrvatska je u ovim trenucima zakinuta za komunikatora na mjestu predsjednika

Pomalo bizarno zvuči početak govora, odnosno obraćanja naciji, koji sadrži izjavu: svojim intervencija unio bih pomutnju, ali…Riječ je naravno o novoizabranom predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je odlučio ovih dana ne istupati u medijima zbog, kako je i sam rekao, pomutnje koju bi mogao prouzročiti svojim izjavama ili rečenicama. Možda bi to uspio kada bi izjavio na sebi prepoznatljiv način: Znam kako je ovima koji imaju korona virus, i ja sam jednom bio prehlađen.

No, krenimo ispočetka. Trenutna društvena slika govori nam kako su naši građani uvjereni o postojanju magičnog utjecaja 30 kilograma brašna, nekoliko litara ulja te par kocki šećera na korona virus. 

Naravno, riječ je o ironizaciji trenutnog društvenog stanja gdje donekle zavedeni građani stvaraju zalihe koje su primjerenije ratom pogođenim državama, što je Hrvatska nažalost i sama prošla. Dragi svi, velika količina brašna, ulja i šećera samo će narušiti vaše zdravlje, a ako već radite zalihe potrepština sjetite se što konzumirate kada ste prehlađeni ili bolesni. 

Ovakvo društveno stanje traži i primjeren odgovor. Komunikacijski, naravno. Teško je očekivati kako će se stanje smiriti, dapače činjenica je kako nas očekuje veći broj zaraženih nego trenutnih 30ak osoba. Važno je da je narod psihički pripremljen na ono što slijedi, a tome u prilog ide i današnja izjava ministra zdravstva Beroša koji je od široj javnosti nepoznatog pomoćnika ministra postao jedna od nekoliko ključnih komunikacijskih figura. Ostale su, naravno, Alemka Markotić, Krunoslav Capak, Andrej Plenković, Davor Božinović i Zdravko Marić. Ministra Marića mnogi analitičari proglašavaju najboljim argumentatorom u Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko dana svjedočimo i zbog čega struka donosi takve sudove. Kako bi ovo prihvatili, usvojili ili razumjeli čitatelj bi trebao izbaciti svu moguću subjektivnost ili političku preferenciju. 

No cilj ove kolumne nije da čitatelj ovo prihvati, usvoji ili razumije nego ono što je započeto u uvodu. Da, Hrvatska bi zasigurno preživjela bez predsjednika države koji nema, barem pred širom javnosti, prevelike ovlasti. No itekako je predsjednička uloga bitna, puno bitnija nego što se često pokušava prikazati. Hrvati već tradicionalno traže snažnu i karizmatičnu osobu u ulozi predsjednika, što je ostalo od vremena prvog predsjednika Franje Tuđmana. Upitno je jesu li ga ikada nakon Tuđmana i imali. 

U ovakvim kriznim situacijama predsjednik mora na jasan i nedvosmislen način, uz često pojavljivanje na TV ekranima, odnosno internetskim portalima, pružiti potporu građanima. Rečenične egzibicije poput nije napravljena niti jedna pogreška, onda su to pravi potezi ili u ovoj priči igra faktor sreće nisu potrebne javnosti u ovom trenutku. Umjesto učestalosti dobili smo šutnju koja je prekinuta beskorisnim obraćanjem javnosti. Pojednostavljeno, umjesto normalnosti dobili smo komunikacijski nenormalno. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *